Krešimir Mikić

‘KOLUMNE’

Podtekst popularnog filma

Slavni britanski redatelj David Lean jednom je utvrdio da je kino mjesto sanjanja. Pita se zašto bi inače dječak iz londonskog predgrađa posjećivao kino? Želi vidjeti, ono što danas nazivamo glamour, želi uživati u bojama i slikama. Te slike mu dopremaju redatelji, jer oni barataju sa snovima…

Djeca i mladež žive sa svojim simbolima i to žele ponovo pronaći u mraku kino dvorane. Tome treba pridružiti cjelokupni dizajn filma (fotografija, scenografija, kostimografija, zvuk,montaža, gluma) koji djeluje na mladog gledatelja, zatim i sve ono što se o ponekom filmu pisalo u tisku, oko njegovog nastajanja (primjerice, tko će biti angažiran za poneku ulogu).

Kad se govori o fascinaciji filmom kod mlade populacije, poglavito se misli o identifikaciji i projekciji viđenog, mogli bi reći transcendiranju. Pri projekciji naime mladi gledatelj kao da se otjelovljuje u likovima ili liku. Slika i zvuk u filmu stvaraju afektivne i emocionalne čimbenike koji duboko prodiru u gledateljev doživljaj i spoznaju. Puno toga djeluje na gledatelja, puno toga čega on i nije svjestan, kad gleda neki film. Utjecaji koji potječu dijelom i iz djetinjstva, kao primjerice žudnja za nepoznatim, za nečim dalekim, uživanje u avanturama i slično, lako se mogu prepoznati kod dječje interpretacije nekog filma.

Tu je svijet simbola,arhetipova, mitova i drugog, no nama se čini da prioritet treba dati simbolima i mitovima, a o čemu ćemo pisati u slijedećem nastavku.

(nastavak slijedi)

Popularni film u razdoblju postmoderne

Pri raspravljanju o popularnom filmu u razdoblju postmoderne, što je danas posebice u trendu, postoje različita mišljenja.

Neki teoretičari misle da je krajem 70.-ih godina prošlog stoljeća ujedno i kraj žanrovskog filma. Pri tom spominju žanr easterna kao posljednji primjer čistog žanra u modernoj. Kod onih redatelja koje možemo ubrojiti u klasičare popularne kinematografije, poput Forda, Renora ili Kurosawe i drugih, koji još imaju svoje specifičnosti, u globaliziranom društvu , kao da ne postoje, jer se skoro sve svodi na neki univerzalni filmski izričaj. Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeće, prije svega Hollywood sa svojim megaprodukcijama (Spielberg, Lucas) najviše je doprinjeo takvom razvoju. Postavlja se pitanje koliko stil tih megaprodukcija još uopće i možemo zvati popularnim filmom? Očito je riječ o nekim univerzalnim simbolima koje svi i svagdje razumiju.On montira scene sada na jedan drugačiji način, obzirom na mjesto i vrijeme, te žanrovske odrednice premiješta u banalne i realne situacije.

U aktualnom holivudskom Mainstream kinu više nisu u prvom planu priča i likovi, već su to poglavito specijalni učinci i akcijski prizori. Postmoderna još nije razvila mitove, a pojedine se priče u filmovima iznose fragmentarno, nižući jedna na drugu.S  druge strane autori poput Camerona, Scotta,Petersena i Jacksona, odnosno njihovi filmovi Titanic, Gladijator,Troja i Gospodar prstenova u svojim su filmskim pričama zadržali stare mitske teme.

(nastavak slijedi)

Stil popularnih filmova

Nije nevažno što je rekao poznati redatelj melodrama Douglas Sirk: Publiku treba voljeti. Naime autorska ekipa nekog popularnog filma nikad ne zaboravlja na gledateljske želje, a one se poglavito odnose na potrebu za zabavom. Kad je riječ o priči takve vrste filma, ona negdje u podtekstu treba sadržavati ono kolektivno nesvjesno što prevladava kod publike. Najveće umijeće popularnog stila odražava se u tome što je to umjetnost pričanja, postići to da gledatelj sa stanovitom tenzijom prati tijek radnje od početka do završnice, da ju povezuje sa svojim osobnim pričama. U priči koju priča film gledatelj pronalazi segmente neke svoje priče.

U filmskoj priči žanrovskog filma pronalaze se likovi koji oslikavaju društveno stanje. U nekom od vesterna Johna Forda to su šerif, pljačkaši, liječnik, sudac, bankar, farmer, kauboj, tiskar, dobra žena, prostitutka  i glavni junak filma, kao poveznica divljine i civilizacije. Glumci koji trebaju otjeloviti takav lik, postaju idoli. Upravo iz tog razloga neki redatelji uvijek angažiraju iste glumce, u klasičnom filmu, primjerice John Ford- Johna Waynea, Jean Renoir – Jeana Gabina, a u filmovima Akire Kurosawe uvijek glumi Toshiro Mifune.

Naravno, da film priča priče na svoj, medijski specifičan način. I po tome se medij filma razlikuje od književnosti i kazališta. Film prikazuje realnost, on je fotografska i zvučna registracija prizora iz zbilje, ali film je i san, mogli bi reći vrsta specifičnog budnog sna, nešto između sna i zbilje. Kada se u današnje vrijeme govori o zbilji (realnosti) u filmu, nikako ne smijemo zapostaviti ni zamjensku (virtualnu) zbilju koju stvara računalo (filmovi tipa Avatar). Na toj dualnosti između realnosti i sna (u što ubrajamo i virtualne svjetove) film stvara napetost s jedne strane, a onda se slično događa i na planu odnosa tehnike i dramaturgije, kao drugog para.

Popularni, dominantni film, kao dramska umjetnost, uvlači gledatelje , kao što je to i u kazalištu, u svoju strukturu. Gledatelj u filmskoj priči i načinu kako je ona oblikovana,  pronalazi smisao, značenje, djeluje i utječe. Identificirajući se s junakom ili junacima filma, on  prolazi kroz sve dileme junaka, preispituje se u ponekim situacijama, poput njega.

U toj vrsti filma narativna, praktički nevidljiva montaža, odvija se pred očima gledatelja, poput neke rijeke. Sve teče bez prekida, a time se postiže da doživljaj-unutarnja drama kod promatrača ničim nije narušena.

To bitno suglasje svih elemenata filma u jednu cjelinu može se najbolje objasniti na načinu kako filmove režira, danas već više puta spomenuti veliki filmski narator John Ford. Kod njega” sve je na svom mjestu”:

Krajobraz Monument Walley djeluje poput arhetipskog vestern pejsaža. Glazba, lica glumaca, prašina na njihovoj odječi, vjetar u kosi, ni riječi o nekom neskladu. Pokret kamere (panorama) javlja se u pravom trenutku i odvija u krajnje adekvatnoj brzini. Glumci ulaze u kadar točno onako kao što to gledatelj očekuje. Djeca i mladež pojavljuju se kad je to najopravdanije, posebice glede identifikacije…

Popularni stil ima nešto zajedničko s velikim literarnim pripovjedačima, kao što su Dumas, Hugo, Dickens i drugi. Primjerice žanr pustolovnog romana ima puno dodirnih točaka s pustolovnim filmom, navodimo samo to kao primjer. To je vidljivo u karakterima, radnji, mjestu zbivanja.

(nastavak slijedi)

Mladi ne gledaju samo filmove koji su namijenjeni njima i u kojima su protagonisti njihovi vršnjaci, već ih jednako zanima i svijet odraslih i njihovi životni problemi. Danas, to možemo reći, oni gledaju praktički sve. Prijelazi i granice (ako uopće i postoje?) u estetici filma nisu strogo određene, a osim toga sve filmove (osim dječjeg filmskog stvaralaštva) i onako stvaraju odrasli.

Film kao umjetnički i kulturni proizvod nalazi se u vječnoj dilemi, što zbog skupoće nastanka (donekle će se to, vjerujemo, izmjeniti uvođenjem nove digitalne tehnologije) mora računati na masovno gledanje i tako pripada kategoriji robe. To mora imati jasnog utjecaja na umjetničke vrijednosti filma, na ukus i recepciju. Ako je film san, netko se s pravom može upitati: Postoje li loši snovi? Odgovor je: Da, postoje.

S druge strane roba mora zadovoljiti potrebe i želje kupca i stoga se nužno mora razlikovati popularna i masovna kultura. U tom smislu možemo govoriti o  popularnim filmovima koji se prilagođavaju potrebama i željama mladeži, dok je komercijalni film usmjeren prema masovnosti u prvom redu. Koliko god je ta teza dijelom “navučena” i koliko god komercijalni film sigurno isto računa na masovni odjek, moguće ju je na stanovit način braniti.

Kada su slavnog redatelja vesterna Johna Forda pitali, što po njegovom mišljenju čini dobar film, on je odgovorio: 1. dobra priča, 2. dobri likovi i glumci i 3. stil. Govoreći o stilu, uvijek treba imati na umu, da je jedno stil umjetnika koji primarno razmišlja o predmetu svog interesa, a drugo je stil kod kojeg se vodi računa o tome kome je umjetničko dijelo namijenjeno. Ne znači da se ti stilovi potiru, ideal je da se međusobno nadopunjuju, kao što je to uspijevalo redateljima,već spomenutom Fordu, zatim Kurosawi, Renoiru i drugima. Upravo oni nam mogu poslužiti kao referenca za popularni stil.

Pričanje priče je umjetnost, pa i kod trivijalnih filmova, poput Prljavog plesa (Ardolino,1987) ili Pretty Woman (Marshall, 1900) čiji je ponovljeni uspjeh nezamisliv, koliko god bi bila kvalitetna nova postava. I ovdje moramo naglasiti važnost cjelokupne ekipe gdje svatko od suradnika daje svoj doprinos. Međutim, sve odlučuje gledateljstvo, publika. Ni jedan redatelj nije u stanju prognozirati, hoče li njegov film postati kultni. To je odluka publike.

(nastavak slijedi)

Mladež je nakon drugog svjetskog rata zapljusnuo val brojnih vidova kulture, posebice popularne glazbe i popularnih filmova. Stvorene su priče, zvijezde i idoli. Bill Haley i Elvis Presley predvode buntovnu Rockn Roll eru pedesetih godina prošlog stoljeća, a u filmu to su James Dean i Marlon Brando.

Šezdesetih godina na glazbenom području to su Beatlesi, grupa The Rolling Stones, a u filmu kultni naslovi kao Usamljenost trkača na duge staze (T. Richardson,1962), If (Kad bi…, L.Anderson,1968) i Easy Rider (Goli u sedlu, D.Hopper,1969).

Sljedeće desetljeće, sedamdesetih godina u kinima se pojavljuju filmovi s dominantnim junacima, kao Bruce-Lee filmovi, pa Rambo, Rocky, Mad-Max filmovi (trilogija), odnosno uradci Johna Carpentera i  Waltera Hilla.

Orijentacija mladih prema punku osamdesetih godina prošlog stoljeća, ogleda se u filmskoj umjetnosti u popularnosti filma Dennisa Hoppera iz 1980. godine Out of the Blue, zatim Breaking Glass (Brian Gibson, 1980) te Coppolinog iz 1983. godine – Rumble Fish.

Kada su se tih godina pojavili dosta uspješni filmovi za mlade u Francuskoj i Njemačkoj, primjerice Kraj duge (U. Friessner,1979), Messidor (A. Tanner,1979) i drugi, američka kinematografija odmah reagira snimajući filmove za tinejđere (Teenie-Film),kao što su Povratak u budućnost, Stand By Me, Prljavi ples, A Chorus Line i drugi.

Osamdesetih godina započinje i miješanje žanrova, pa filmovi kao što je Blade Runner (R. Scott, 1982), kombinacija znanstvene-fantastike s kriminalističkim filmom crne serije ili Kad jaganjci utihnu (J.Demme,1991) thrillera i horror filma, Matrix (braća Wachowski,1999),koji se naslanja na eastern (azijski vestern) i filmove znanstvene fantastike, oduševljavaju mlade širom svijeta. Popularni redatelj John Woo primjer je povezivanja kriminalističkog filma (film-noir) i easterna. Tarantinovi filmovi Pakleni šund (1994) i Kill Bill (2003,2004)  referiraju se na filmsku povijest, žanrovski film, s junacima u postmodernom (kako to zovu) svijetu. Zanimljivo je međutim da u filmovima Kill Bill i Jackie Brown (1997) junaka zamjenjuje junakinja.

(nastavak slijedi)

Samo kino je fascinantna pojava. San i užitak. Kino je odraz naših želja i strahova. Kino je bjeg iz svakodnevnog života, ali ujedno i komentar svakodnevice. Popularni film unutar filmske umjetnosti, predstavlja ono što se danas naziva industrijom zabave. To se događa unutar žanrovske raznolikosti gdje se tvore ili održavaju postojeći mitovi u kojima se ogledaju kulturološki i moralni čombenici. Mnogi pogrešno poistovjećuju popularni i komercijalni film. To međutim ne mora biti tako, iako se često događa, da popularni filmovi donose i veliku zaradu. Važno je međutim reći da svaki komercijalno uspješan film nije nužno i doprinos popularnoj kulturi, odnosno simbolima i mitovima te kulture. Mnogi popularni filmovi bivaju ubrzo zaboravljeni, što se ne događa s kultnim filmovima koji se gledaju više puta i u raznim vremenima, jer ostaju u sjećanju. Takvi filmovi su nositelji mode i životnog stila, a njihovi protagonisti postaju idoli. Gledatelji, posebice mladi, gledajući takve filmove stjeću iskustva koja bi im inače u životu bila nedostupna. Takvo kino ne reflektira samo svakodnevne probleme, tu se pronalazi i ono što zovemo fascinacijom i ekstazom, snovima (osobnim i kolektivnim), a sve to prenosi junak s kojim se gledatelj može poistovjetiti. U nekim graničnim područjima kriju se i stanovite opasnosti, poput primjerice nasilja. Pri tom treba, međutim, razlikovati realno nasilje od strukturalnoga, o čemu će kasnije biti govora. Kad govorimo o junacima takvih filmova, treba utvrditi, da junak ne mora biti epski lik, već  će djelovati snažnije i uvjerljivije, što je bliži svakodnevnom čovjeku, kada dolazi iz životnih situacija. Tada će se i gledatelj lakše poistovjetiti s njim. Što lik više posjeduje idealne i tipske osobine to će imati veći utjecaj. Upravo bajke, sage i mitovi, a i neki popularni filmovi koji su postali kultni – “filmovi za sva vremena” posjeduju takve karakteristike.

(nastavak slijedi)

Brojke, brojke i samo brojke. Uspješnost filma ogleda se samo u brojkama, od podataka o broju gledatelja, dana prikazivanja do naravno onog najvažnijeg zarade i usporedbe s troškovima proizvodnje, promidžbe i ostalog.

Kada se pojavio film Savršen svijet (1993) Clinta Eastwooda filmska tvrtka Universal u posljednji trenutak povlači svoje press materijale ( iz kojih inače novinari i drugi zainteresirani mogu saznati brojne podatke, pa i financijske o snimljenom filmu) samo stoga jer je u njima pisalo da je film stajao 100 milijuna dolara, a istina je da su troškovi iznosili 71 milijun. Nešto slično zbilo se u trenutku kad se za jednog drugog moćnog proizvođača filmova ( još ih zovu majori)  kompaniju Fox objavilo da film Istinite laži (Cameron, 1994) ima budžet od 120 milijuna dolara. Poznato je  također da je producent Carolco , inače nezavisni proizvođač poznat po brojnim filmskim uspješnicama, odustao od projekta Krstaš iz razloga što bi troškovi  produkcije prešli iznos od 100 milijuna dolara. Ovo su primjeri iz 90.-ih godina prošlog stoljeća.

Hollywood, oduvijek mjesto sukoba umjetnosti i komercijalnosti, danas je mjesto industrije zabave s jednim jedinim ciljem- zaraditi što više. To se jednako odnosi na filmove, ali i na sve drugo što je s njima povezano, od proizvodnje video kaseta, DVD-a, igračaka , suvenira, hotelskih lanaca i da ne nabrajamo više. Holivudska filmska industrija, koja međutim često donosi i pozornosti vrijedne filmove, ponaša se poput proizvođača automobila. Njihov se poslovni uspjeh, ako ga prevedemo u termine auto industrije, temelji na: malo modela, izvanredna izvedba, veliki broj primjeraka i dobar servis.

Što se to zbiva u današnjem Hollywoodu? Eksces kao da je postao njegov zaštitni znak, nešto što tamo automatski pripada i što je samo po sebi shvatljivo. Formula :skupo=veliko=uspješno što je  dugo vremena  kao poslovna deviza vladala Hollywoodom kao da je napuštena i primjenjuju se samo u osobitim slučajevima ( Titanic, Harry Potter, Gospodar prstenova, Avatar i dr.,) , ali i tada s velikim oprezom. Po svemu sudeći postignute su granice kad se i Hollywood “srami”. Kad  je nekad primjerice jedna minuta Schwarzeneggera u nekom filmu stajala kao sveukupni troškovi nekog jeftinijeg filma u nezavisnoj produkciji, riječ o podacima koji prijete zdravom razumu,  gdje je često  upravo suprostavljanje razumu i logic,i značilo uspješnost. Javljala su se tu i tamo nastojanja da se troškovi” skinu” (primjerice u kompaniji Disney). Svi su pozdravljali takve prijedloge, no nitko ih se nije pridržavao, pa ni oni koji su ih predlagali. Troškovi su i dalje strmoglavo rasli sve po principu, što je film skuplji, to je veća šansa njegove uspješnosti. Da li je međutim zaista tako ?

U zbilji su mnogi skupi filmovi doživjeli financijsku propast ne uspijevajući povratiti uloženi novac, a kamoli donijeti zaradu. Stoga su se pridružili onome što ekonomisti nazivaju promašenim investicijama. Ti podaci, koliko god je moguće, bolje reći što dulje, čuvaju se od javnosti, iako je to u današnje vrijeme sveopćih informacija praktički nemoguće. Neki su ipak počeli razmišljati drugačije.

Što to čini neki film ( posebice američki) tako skupim?

- kako bi se smanjio novčani rizik za scenarij se često uzima predložak koji je već doživio popularnost, primjerice neki bestseller. To međutim ima svoju cijenu. Otkup autorskih prava za  poznate romane stoje minimalno 3 milijuna dolara.

- za pisanje scenarija po odabranom predlošku angažiraju se vrsni provjereni scenaristi. Njihov posao vrijedi minimalno 1 milijun dolara. Uz njega rade i njegovi suradnici, pisci dijaloga na primjer .

- kad se razmišlja o redatelju budućeg filma, odabire se onaj najpopularniji, a to naravno također ima svoju cijenu. Najjeftiniji među njima za pojedini film zahtijevaju 5 milijuna dolara.

- u skoro svakom filmu moraju nastupiti barem dvije slavne glumačke zvijezde. Oni su po svemu sudeći danas ipak koliko toliko jamci za gledljivost i popularnost nekog filma. Iako se njihovi honorari penju u visine od 15 do 20 milijuna dolara, uopćeno se može reći da muška zvijezda u Hollywoodu danas zahtjeva honorar od minimalno 6 milijuna dolara, dok se ženske zvijezde zadovoljavaju i sa 5 milijuna dolara.   Više ne postoji sustav studija koji je imao i svoje stalne glumce, već glumce u današnjem Hollywoodu zastupaju velike agencije željne što veće zarade.

Stoga nas ne treba čuditi tendencija u nekim filmovima da su glumci snimani, ali su kasnije zamijenjeni animiranim likovima njihovog izgleda (primjerice u filmu Polar Express redatelja Zemeckisa iz 2004. godine). To je takozvana performance capture računalna animacija.

- o troškovima ostale ekipe da i ne govorimo.

Mogli bi reći da film prije nego što je počelo snimanje već stoji oko 20 do 30 milijuna dolara.

Iako govorimo o Hollywoodu i takozvanim A filmovima ( onim najskupljim ) valja ipak reći da u današnjoj Americi najčešće van velikih studija, u malim nezavisnim filmskim kućama nastaju filmovi nižih troškova, a  da ipak kasnije postižu zapažene rezultate ( čak i financijske). Ako je priča zanimljiva, bogata iznenađenjima, uvjerljiva,  ako ima dobar dramski tijek, dobru razradu likova, ako je ispunjena emocijama naći će sigurno put i do širokog gledališta. Takvi su filmovi ,znamo to reći ” pogađali gledatelje točno u srce”, donosili su i nešto novo i živjeli su s vremenom i ukusom tadašnje publike.

Producent velikih skupih filmova, mogli bi reći, danas je igrač. On uz sve ranije kalkulacije, ipak dobrim dijelom ovisi o sreći, a kako je najčešće Amerikanac, u njemu je duboko usađen osjećaj, odnosno sklonost prema zabavi, spektaklu, što je često jače  i od svega ostalog. On proizvodi zabavu koja je strogo klasificirana u kategorijama od A do C. Kako u američkom filmu nikada nije postajao pojam državne potpore, Hollywood je uvijek, dovoljno snažan, sam sebe održavao. A da bi to mogao morao je pronalaziti razne načine, prije svega da proizvodi ono što traži masovno gledalište. Proizvođači filmova u Americi vrlo su svjesni činjenice da je odlazak u kino ciljani posjet, ciljana odluka koja se plaća i da se za cijenu ulaznice mora dobiti adekvatan kino doživljaj. Kako je pri proizvodnji filmova u igri veliki novac jedino što je donekle moglo garantirati uspjeh bila je profesionalnost i visoki standardi produkcije. U  tome je Hollywood i danas jedinstven. Američki producent vrlo dobro zna kolika je u filmu uloga dobro odabranog ambijenta, scenografije, kostimografije, a sve to puno stoji S druge strane zbog visokog standarda u proizvodnji filmova sve mora biti savršeno i djelovati autentično. Da publika to zna cijeniti najbolji je dokaz uspjeh Titanica (Cameron,1997), kao i film Avatar istog redatelja iz 2009. godine. Dnevno se snimi jedna do dvije minute filma, a da bi to bilo moguće pripreme su trajale mjesecima i godinama. Nakon višemjesečnog snimanja slijedi barem šest mjeseci završne obrade filma ( montaža, zvuk), a i to su veliki troškovi.Svi znamo da današnji filmovi obiluju akcijskim prizorima, a oni  da bi ih publika prihvatila,

moraju biti savršeno izvedeni i djelovati uvjerljivo, neovisno u kakvom se možda neuvjerljivom kontekstu nalaze. U filmu Terminator (Cameron,1984), namjerno spominjemo stariji, ali popularan film, svi se sjećamo prizora kad Terminator slijedi ženu. Njegov je zadatak ubiti ju. Ona bježi u policijsku postaju, u koju nešto kasnije dolazi i Terminator. Pita policajca gdje je ona, no policajac čita novine i ne odgovara mu. Na ponovni upit policajac kaže neka čeka i neka sjedne. Terminator je ljut i sada gledatelj očekuje njegovu reakciju. Postoji nekoliko mogućnosti:

- dijaloški obračun. To je jeftino i jednostavno, no da li bi glede takvog prizora angažirali glumca poput Schwarzeneggera?

- udarac šakom u policajčevo lice. To je relativno jednostavno i jeftino rješenje, a ipak sadrži  i nešto više akcije od prethodne moućnosti.

-udarac šakom, ali sada policajac pada na pod. Za tako nešto bi vjerojatno trebalo angažirati dublera, jer u takvom prizoru Schwarzenegger ne bi osobno glumio. Nadalje potrebit je i majstor maske kao i stručnjak za specijalne učinke. Prizor bi se pretpostavljamo ponavljao više puta, pa bi bila nužna i nova garderoba , a  kako se između policajca i Terminatora nalazi staklena pregrada, trebati će mijenjati i staklo. U ovom slučaju cijena snimanja prizora biti će dosta visoka.

U filmu međutim nije korišteno ni jedno od ovih rješenja, već: Terminator potpuno smireno kaže da će doći ponovo, okrene se i izlazi. Kamera se zadržava na policajcu koji nešto zapisuje. Ubrzo počne podrhtavati tlo. Policajac pogleda užasnutim pogledom. Vidimo ono što vidi i on: automobil razbija vanjski zid policijske postaje i iz tih ruševina izlazi Terminator…

Svakako efektna, ali i najskuplja varijanta.

Ili jedan drugi primjer iz njemačkog filma Podmornica (Petersen,1981). Kapetan dolazi sa časnicima u bunker gdje se u dokovima čuva šest podmornica. Sve djeluje zbiljski iako je upotrijebljena samo jedna podmornica, a multipliciranje je izvršeno rabljenjem posebne maske. Prizor njihovog prolaska kroz bunker u filmu traje jednu minutu. Složeno snimanje je trajalo tri radna dana, s time da su troškovi samo jednog dana snimanja iznosili  u vrijeme snimanja oko 100.000 DM. Toliko o uvjerljivosti!

Sve su ovo primjeri iz doba, nazovimo to „ručne“ ili „mehaničke“ kinematografije, a danas uz pomoć računala ljudskoj mašti kao da nema granice. Bitno je međutim da se u svoj toj savršenosti ne  izgubi duša.

Stoga gledajući neki film možemo se ljutiti na velike troškove, ali samo onda ako on u ukupnom dojmu djeluje siromašno i ostavlja nas hladnima, ako nas sveopća iluzija nije začarala,barem dotakla, jer na koncu ipak:

FILM JE VRSTA BUDNOG SNA. Zar ne ?

Ponekad me žalosti, možda i ljuti što se računalnim igrama kod nas pristupa jednostrano, uz  to cijelo me vrijeme zanima jedna banalna činjenica: koliko su igara osobno odigrali oni koji o njima pišu stručne i znanstvene članke i rasprave? Bojim se da malo ili čak i nikada.

Što su računalne igre?

Svakako medij i to multimedijalni medij.Najbliže su filmu. Jednom rječju to je film u elektroničkom obliku koji posjeduje i mogućnost interaktivnosti, a što film nema. Računalna igra ima kadrove, scene, planove, kutove snimanja, montažu, osvjetljenje, boju, zvuk. Ostaje pitanje gdje ćemo obzirom na rod i vrstu (žanr) smjestiti računalne igre. No prihvatimo za sada da su to pokretne slike, medij pokretnih slika u vremenu.

Temeljno je pitanje zašto se igramo?

Želimo pobijediti, postići cilj, potvrditi se…

Igre su često metafora života, mogli bi reći igre života.Ovdje moram ponoviti, da kompetentno o računalnim igrama mogu govoriti samo oni koji su ih igrali, koji poznaju sustav kako fukcioniraju igre, neovisno o njihovoj primarnoj profesiji, pri čemu poglavito mislim na pedagoge, psihologe,sociologe i učitelje. Bilo bi krajnje pogrešno, koliko god to paradoksalno sada zvuči računalne igre smatrati samo igrom. Neovisno o krajnjem cilju (zabava, zarada i drugo) proizvodnja jedne prosječne igre često traje tri godine i stoji u prosjeku oko 15 milijuna dolara. Pritom ne mislim da je financijski ulog u neki medijski proizvod automatski i potvrda njegove kakvoće, nego želim naglasiti da se tome pristupa krajnje ozbiljno, stručno, odgovorno. Prilikom proizvodnje – programiranja računalne igre isključena je empatija.Ovdje nema suosjećanja, već se sve svodi na taktiziranje i kalkulaciju, na strategijski način razmišljanja i brzu reakciju.

Računalna igra pripada virtualnom svijetu, virtualnoj zbilji ili hrvatski rečeno zamjenskoj zbilji. Međutim, u tom virtualnom svijetu mora postojati neka poveznica sa stvarnim životom, onim izvan monitora računala.

Igre naime sadrže opasnost, prijetnju, ograničenja, prepreke, opterećenja…Zar to nisu i brojne životne situacije? U svijetu računalnih igara pretežito nema mjesta, kao što smo to već rekli, za empatiju i osjećaje, no sve više se radi na tome da se otkloni ta prepreka i da igre kod igrača izazovu suosjećanje, odnosno da sudionici u igri (likovi) također iskazuju emocije. Moramo naime znati, eventualno i prihvatiti da iskusni igrači ne vole da se naglašava pojam ljudskosti (humanosti) i moralnim kodeksima u njihovom svijetu. Njihov jedini cilj je pobjeda, a probleme igrač razrješava svojim umijećem, sposobnostima, nakon što ih je spoznao i odabrao jedan od ponuđenih načina reakcije. Pritom je bitan čimbenik osjećaj moći i kontrole situacije.

Kad uspoređujemo igranje računalnih igara i drugih pojavnosti  udruštvu bitna je metorička sinkronizacija. Možemo t donekle usporediti sa sinkronizacijom vlastitog tijela, pokreta i radnji pri vožnji automobila. Tijelo igrača kao da postaje elektronička marioneta. Postoje međutim i takve igre kod kojih je igrač prividno izvan. Tada se njegovo djelovanje svodi, na recimo “tkanje” cjelokupne igre, a ne samo na radnje jednog od sudionika u igri.

Kad igrač igra računalnu igru njegove su reakcije usmjerene na pravila igre, tijek i završni rezultat koji izaziva radost, ponos, očaj, razočarenje, iznenađenje, ljutnju, agresiju, frustriranost…Ipak, međutim, ostaje osjećaj kompetencije. Računalne igre su toliko popularne i obljubljene zbog dinamike koja se ogleda u borbama, traženju rješenja, obogaćivanju novim spoznajama, širenju teritorija, ostvarivanju cilja, spajanju raznih čimbenika u igri, uspostavljanju reda i slično. Igrač je sretan što rješava konflikte, što izvršava zadatke, što je otkrio neke svoje nove sposobnosti i mogućnosti, što može proširiti utjecaj, što može spajati ljude i predmete i što sve dovodi u neki smisleni red. Mnoge od igara su igre moći, kontrole i vladanja. Ako igrač u njima pronalazi sličnosti sa svojim psihološkim i socijalnuim osobinama, on tada svjet igre pretvara u zbiljski svijet. To što igrači, posebice djeca i mladež tako rado igraju računalne igre pred čovjeka postavlja slijedeće pitanje: koliko su oni zadovoljni sa svojim svakodnevnim živoltom, nailaze li na prave odgovore obzirom na život u obitelji, školi i društvenoj zajednici.

Pri igri igri igrač mora biti koncentriran, izdržljiv, “budan” i spreman na stresne situacije. Mnogi se igraju kako bi svladali dosadu, odnosno svoj život učinili uzbudljivijim. Tajna je u tome što očito osobni život ne mogu kontrolirati i njime upravljati na način koji im to omogućavaju računalne igrice. Mogli bi reći da nisu u stanju biti gospodari svog života.

Iako mnogi misle da postoji samo jedna vrsta računalnih igara, a to su one akcijske, kako grubo znaju reći “igre pucačine, postoje i razne druge, poput:

Igre mišljenja i spretnosti

Akcijske igre

Simulacijske igre

Avanturističke igre

Strateške igre

Igre učenja (edukacijske igre)

i ono što bi mogli nazvati novim virtualnim oblikom igara

Kao opreka igrama u kojima je naglašena akcija, edukacijske igre smještamo između igranja (zabave) i učenja. Računalne se igre temelje na postizavanju uspjeha i osjećaju moći, što se često manifestira kao oblik agresivnosti, ali istodobno i razvijanje maštovitosti bez realnih posljedica. Bitna je spretnost, koncentacija i pravodobne precizne motoričke reakcije. Nije nebitna ni činjenica što je uspjeh odmah vidljiv. Popularnost računalnih igara krije se u neizvjesnosti konačnice, u opuštanju igrača i odmaku od svakodnevice.

Pitamo se: kako odrasli mogu toliko osuđivati djecu što uživaju igrajući se? Zar i oni (?) ne gledaju tuđe živote, primjerice kad je riječ o onome što danas nazivamo reality show (krasnog li hrvatskog naziva!)? Mladi ne rade ništa drugo. Oni igraju simulaciju tuđih života. Pri tom se nikako ne bi smjela zaboraviti ona često važna misao: tucite svoju djecu čim primjetite da počinju sličiti na vas!

Računalne su igre potakle rasprave i o štetnosti obzirom na zdravlje, pa tako stručnjaci govore, kako pri igranju ispred monitora stradavaju oči (potrebne su manje stanke), pojavljuje se ponekad i glavoboljai ili u težim slučajevima vrtoglavica. Javljaju se i problemi s kralježnicom, usporeni rad srca i krvnih žila, manji potrošak kalorija, pa dolazi do debljanja, ali se zato izvrsno razvijaju refleksi.

Neovisno o brojnim raspravama kojima se želi dokazati povezanost računalnih igara i nasilnosti, ipak možemo reći da igre izravno ne utječu na pojavu nasilja, ali je činjenica da ipak povećavaju stupanj ravnodušnosti prema nasilju. Ako je današnja kultura, kultura nasilja, to se nužno mora reflektirati i glede računalnih igara. Međutim, postavlja se pitanje što je stvarno, a što virtualno nasilje?

Obzirom na društvenost, dilema je koliko računalne igre stvaraju otuđenje ili su sredstvo upoznavanja novih ljudi. Tu se javljaju vrste (klanovi), stvara se otvorenost prema novim poznanstvima, pa su igrači računalnih igara najdruštvenija skupina ljudi!

Razvijanje kognitivnih sposobnosti i inteligencije, razvijanje mašte i kreativnosti, samo su neke – važnije pozitivne karakteristike igara. Uvijek treba imati na umu da igrači osobno sudjeluju u radnji.

Promatrajući računalne igre kao medij, bitna je nazočnost tehnike, odnos čovjeka (igrača) istroja, koordinacija očiju i ruke. Računalna igra proširuje realnost. Temelji se međutim na binarnosti (život-smrt), pravilima za pobjednike i gubitnike, na pravilnom i pogrešnom, dozvoljenom i zabranjenom…

To je jedna drugačija priča, tijek radnje drugačiji je nego u mediju filma (iako računalne igre imaju puno zajedničkog filmom), zato što je ovdje riječ o interaktivnoj priči, postoji metorička identifikacija, jer igrač preuzima perspektivu lika. (Samo usputno treba reći da se u posljednje vrijeme -autor članka je to vidio u Svjetskom institutu za medije i djecu u Hollywoodu – i televizija, a i kinematografija, trude i te medije učiniti interaktivnima). Kod računalnih igara intveraktivnost doprinosi otvorenoj radnji, jer, iako postoji predviđena završnica igre, ona dobrim dijelom ovisi o vještini svakog pojedinog igrača. On je u isto vrijeme promatrač, ali i aktivni sudionik priče. I upravo to su te tajne u čemu se krije, privlačnost računalne igre.

Gledajući s roditeljskog motrišta, sva mudrost krije se u odabiru i doziranju sadržaja. Roditelji trebaju sudjelovati u odabiru, ali i igranju s djecom računalnih igara. Pri tom je bitan i njihov komentar, stupanj sudjelovanja u medijskom životu djeteta, razgovori…

Računalne igre nikako ne smiju biti zamjena za kontakt s roditeljima i vršnjacima, te za ostale životne sadržaje.

Upravo u tom smislu treba dozirati i boravak uz računalo.

KM

Pokretne slike, umjetnost i mediji pokretnih slika (filma, televizija i sl.) civilizacijska su prekretnica prošlog stoljeća s nesagledivim razvojnim mogućnostima sadašnjosti i budućnosti. Televizija, kao jedan od dominantnijih komunikacijskih medija suvremenosti temelji se na strukturama pokretne slike, a time i na stvaralačkim kompetencijama u strukturiranju pokretnih slika, a pokretne slike su jednim od ključnih, širokoutjecajnih umjetničkih područja. Međutim, oni jedinim dijelom (umjetničko-stvaralačkim) nisu uopće zastupljeni u «Nacionalnom okvirnom kurikulumu za predškolski odgoj i opće obvezno obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi», ili su kao ‘kulturni fenomen’ zastupljeni usputno, kao tek posebni, odnosno popratni sadržaj.

Ironično je da ‘Umjetničko područje’ u nacionalnom kurikulumu obuhvaća samo dvije umjetnosti: likovnu i glazbenu, a da umjetnosti pokretnih slika u tom sklopu nema ni spomenute usput, a kamoli kao autonomni dio umjetničkog područja.

Prijedlog za one koji odlučuju:

U naše osnovne i srednje škole treba uvesti samostalni predmet medijska kultura – medij i umjetnost pokretnih slika. Taj predmet bi imao dva povezana vida: obrazovanje za razumijevanje tih medija i govor o njima, i kreativan rad u pokretnim slikama.

U sadašnjoj situaciji u predmetnim sadržajima Hrvatskog jezika ili Knjževnostii se medijska kultura, a u njezinu sklopu i film, kao jedna od sastavnica – kao „posebni sadržaji i oblici izražavanja posredovane jezikom i ophođenje s njima“ koji se trebaju obraditi u sklopu jezično-komunikacijskog područja. Iako je dosad i takvo rješenje bilo bolje od nikakvog, ono je već postojalo i nastalo iz nekad mnogo bolje koncipirane nastave. Uvođenjem novog kolegija  osnovni predmetni sadržaji više ne bi bili sadržani u predmetu Hrvatski jezik, koji bi na taj način dobio novi nužni prostor.

Treba podsjetiti da je upravo Hrvatska još 60-ih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući pok. prof. dr. sc. Stjepku Težaku, bila vodeća europska zemlja u obrazovanju za medije u našim školama, a danas, kad su mediji sastavnica života djece i mladeži nastava je reducirana tek na sat dva u osnovnoškolskom i srednjem obrazovanju.

Nedavna emipirijska istraživanja po našim školama ukazala su da je tek zanemarivi postotak nastavnika hrvatskog jezika doista i držao nastavu iz filma, da je stjecao dodatno obrazovanje za to (mnogi nemaju nikakva obrazovanja na tom području i nikakva orijentira kako da ga obrađuju), a da većina niti stigne, niti su za to opremljeni da ikako dodirnu područje filmske umjetnosti, televizije i drugog što se uključuje u ‘medijsku kulturu’.

Uz to, upitno je koliko je termin ‘medijska kultura’ uopće prikladan za ono što se njome obuhvaća. Medijima, u prevladavajućem današnjem smislu, ne drže se niti jezik niti književnost, a niti kazalište. Medijima u suvremenom smislu drže se novine, radio, televizija, film i tzv. ‘novi mediji’, koji su u ekspanziji, i učenici moraju ovladati osnovnim znanjima o tim medijima. Mora se razvijati njihova medijska pismenost i odgajati ih za medije, kako u doživljajnom prihvatu tako i u kreativnom djelovanju.

Na osnovnoškolskoj razini to se donekle, ali nedovoljno provodi, no za srednje škole nužno je izraditi adekvatni nastavni plan i program iz tog područja i konkretnog nastavnog predmeta. Nikako, po našem mišljenju, ne bi bilo dobro da se kompleks sadržaja medijske kulture i umjetnosti pokretnih slika veže uz neki novi drugačiji predmet, primjerice Informacijsko-komunikacijsku tehnologiju, jer mediji tome pripadaju samo jednom malom tehnološkom razinom.

KM

Govoriti o medijima i njihovim funkcijama izuzetno je složeno, posebice danas. Neki spominju (prof.dr.sc. Tena Martinić) šest funkcija masovnih medija. To su informacijska funkcija, selekcijska, eksplikacijska, edukacijska, zabavna i estetska. Mogli bi reći da ljudi rabe masovne medije za zadovoljenje specifičnih ljudskih potreba u koje ubrajamo: informiranje,uživanje u umjetnosti, razvijanje socijalnih odnosa, potvrđivanje osobnog identiteta, zabavu, bijeg od zbilje i slično. Iz toga proizlazi kako pojedinci medijske sadržaje rabe selektivno određujući ritam što, kako i kada će gledati, te izabirući sadržaj i teme koje će gledati, a što upućuje na aktivan odnos i ograničenost medijskog utjecaja na primatelja. S funkcijama medija je povezana i dilema pogoduju li mediji više razvoju kritičke ili autoritativne svijesti primatelja? Teoretičar Joseph Klapper je zaključio kako masovni mediji općenito više pridonose učvršćivanju prethodno postojećeg ljudskog ponašanja nego njegovoj promjeni. Naime, činjenica je da masovni mediji pokazuju tenedenciju podilaženja pretpostavljenom ukusu što većeg broja primatelja stoga što jamči visoku gledanost, odnosno konzumiranje, a to pak u konačnici vodi cilju privlačenja što većeg broja oglašivača koji podižu profit. Profit je naime temeljnji medijski cilj, a sve ostalo je veća ili manja zabluda. Otuda i očekivanje da mediji uveliko pridonose održavanju uvriježenih stereotipa što se provlači kroz sve vrste priloga: od informativnih, umjetničkih, promidžbenih do zabavnih. Naravno ima i primjera kako masovni mediji drugačijom prezentacijom određenih sadržaja i ne pogoduju postojećim stereotipima. Činjenica koja ostaje je ta, da je  suvremeno društvo sve bogatije medijima, a umnožavanje njihova sadržaja teži tome da zaokuplja sve veći broj ljudi što više vremena, a to se događa na štetu nekih drugih aktivnosti i to ponajčešće socijalnih koje poradzumijevaju izlaske iz doma i druženja.

Međutim neka istraživanja (konkretno, Ilišin) masovnih medija u Hrvatskoj ukazuju na to kako masovni mediji bitno ne reduciraju socijalne kontakte djece i mladeži. To znači da su njima socijalni kontakti s vršnjacima ipak važniji od masovnih medija. Druga se konstatacija odnosi kako kod nas masovni mediji u stanovitoj mjeri konkuriraju jedni drugima. Računalo konkurira televiziji, knjizi, tisku. To ukazuje na razlike između nazovimo to „zahtjevnijih“ i „manje zahtjevnih“ medija. Treće zanimljivo saznanje odnosi se na razlike u preferencijama muške i ženske djece. Dječaci u Hrvatskoj su više usmjereni na audiovizualne medije (televizija, film, računalo), djevojčice više zanima knjiga, tisak i radio.

Što se tiče samog potencijalnog utjecaja medija na djecu, on može biti i dobar i loš, ovisno o tome kako je medij rabljen. Bitan je odabir sadržaja koji se sluša, čita ili gleda.

Isto tako važno je organizirati i osmisliti svoje vrijeme kako bi se  istovremeno uživalo u čitanju, gledanju i slušanju medijskih programa, ali i u druženju s obitelji.

Mediji, kao što su novine i radio izgubili su na popularnosti, posebice kod djece i mladeži. Dominiraju audiovizualni mediji, kao što su računalne igre, mobitel, internet, televizija, film, ali i klasični mediji (tiskovine i radio), ali u jednom novom, multimedijskom ruhu. Živimo u dobu multimedija i to se nikako ne smije smetnuti s uma.

Pojam medija je kao što smo to već rekli  višestruk, pa bi pri spominjanju tog naziva bilo potrebno specificirati na što se konkretno misli pod tim pojmom. Pokušajmo to objasniti na primjeru medija filma. Pod medijem se pomišlja na fizikalnu — tehnološko materijalni — temelj filma (npr. na filmsku vrpcu, kameru s procesom snimanja na filmsku vrpcu, tehnologiju obrade vrpce i tehnologiju projekcije filmske slike s vrpce na platno), odnosno, istodobno se pod medijem filma podrazumijeva i završni proizvod te tehnologije — »zapis« , postignut specifičnom tehnologijom, a pohranjen u specifičnom fizikalnom mediju filmske vrpce i kao takav raspoloživ za projekciju. Međutim, oba su ova određenja medija nedostatni za preciznije određenje filma. Riječ je naime o tome da se mediji razvijaju, pa je ponekad teško reći koji je to medij, koliko se promijenio. Recimo, iako je podosta od onog što se zadugo pripuštalo u filmski medij moralo biti ograničeno na vid, ubrzo je dolazak zvuka proširio perceptivni raspon i na sluh (zvučni film), a pokušavao se protegnuti i na ostala osjetila, odnosno

kako se to događa danas s »kompjuterskom virtualnom zbiljom« ili  „ kompjuterskom pazbiljom“ koja podrazumijeva i  djelomično tjelesno sudjelovanje u vizualnome prizoru. Također,  možemo utvrditi da film dosta toga dijeli s nekom drugom umjetnošću. Recimo, kazalištem, književnošću, glazbom, stripom s fotografijom i videom (elektronskim snimanjem), te računalom. Očito je da film kombinira raznolike medijske osobine. Nema čistog filmskog medija. Ako se i ne može izbjeći kolokvijalno spominjanje medija, nikako ga, međutim, ne treba koristiti kao čvrsti teorijski termin koji podrazumijeva preciznost. U najboljem slučaju postoje filmski mediji ili mediji pokretnih slika, odnosno „ audiovizualna, pokretno-slikovna djela“ ( film, video, televizija, internet ) kad govorimo o onom što rabimo kao pojam film. Film ima puno toga zajedničkog, odnosno srodnog s televizijom, videom i internetom, od izražajnih mogućnosti do vrsta, proizvodnju,tehnologiju…Primjerice, ako uspoređujemo film i televiziju, dva srodna medija, neovisno o mogućnostima i ograničenjima, oni su srodni po tome što se temelje na audiovizualnoj registraciji. Oni pripadaju istom komunikacijskom sustavu, ali rabe donekle slične ili različite medijske izražajne mogućnosti i po tome se ipak donekle razlikuju.

U školskom programu predmeta Medijska kultura nailazimo na opću zbrku, mladi više ne razlikuju što je medij, a što umjetnost, ne gledaju, slušaju i čitaju kritički ono što im se nudi, naravno obzirom na njihovu dob, a i ako se osobno bave ponekim od tih medija, rezultati su često vrlo dobri, ali se nužno postavlja pitanje koliko je takvo medijsko izražavanje dostupno svima?

Među odraslima, roditeljima,odgojiteljima i učiteljima postoji vječni „strah“ od loših medijskih utjecaja, kao da se zapostavljaju pozitivni utjecaji medija, kojih također ima. Nije li to ponekad rezultat nekih predrasuda?

Dijete ima pravo pristupa medijskim sadržajima, ali istovremeno i na zaštitu privatnosti u medijima, zaštitu od neprimjerenih sadržaja. Dijete također ima pravo biti aktivnim sudionikom medijskog stvaralaštva.

Dominacija pokretnih slika,odnosno umjetnost i mediji pokretnih slika (filma,interneta, računalnih igara, televizija i sl.) civilizacijska su prekretnica prošlog stoljeća s nesagledivim razvojnim mogućnostima i opasnostima sadašnjosti i budućnosti. Dominantni komunikacijski mediji suvremenosti (televizija, Internet) temelje se na strukturama pokretne slike, a time i na stvaralačkim kompetencijama u strukturiranju pokretnih slika, a pokretne slike su jednim od ključnih, širokoutjecajnih medijskih i umjetničkih područja. Međutim, oni su samo jednim dijelom nazočni kao ‘kulturni fenomen’ zastupljeni usputno, kao tek posebni, odnosno popratni sadržaj u nastavi osnovne škole, a potpuno su izostavljeni u srednješkolskom obrazovanju.

U naše osnovne i srednje škole treba konačno uvesti samostalni predmet Medijska kultura – Taj predmet bi sadržavao: obrazovanje za razumijevanje medija i govor o njima, i kreativan rad u pojedinim medijima (naročito u medijima pokretnih slika).

U sadašnjoj situaciji u predmetnim sadržajima Hrvatskog jezika ili Književnosti nalazi se medijska kultura, a u njezinu sklopu i film, kao jedna od sastavnica – kao „posebni sadržaji i oblici izražavanja posredovane jezikom i ophođenje s njima“ koji se trebaju obraditi u sklopu jezično-komunikacijskog područja. Iako je dosad i takvo rješenje bilo bolje od nikakvog, ono je već postojalo i nastalo iz nekad mnogo bolje koncipirane nastave. Uvođenjem novog kolegija  osnovni predmetni sadržaji više ne bi bili sadržani u predmetu Hrvatski jezik, koji bi na taj način dobio novi nužni prostor.

Treba podsjetiti da je upravo Hrvatska još 60-ih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući pok. prof. dr. sc. Stjepku Težaku, bila vodeća europska zemlja u obrazovanju za medije u našim školama, a danas, kad su mediji sastavnica života djece i mladeži nastava je reducirana tek na sat dva u osnovnoškolskom obrazovanju.

Nedavna emipirijska istraživanja po našim školama ukazala su da je tek zanemarivi postotak nastavnika hrvatskog jezika doista i držao nastavu iz Medijske kulture, da je stjecao dodatno obrazovanje za to (mnogi nemaju nikakva obrazovanja na tom području i nikakva relevantna orijentira ). Stoga se javlja i potreba školovanja, usavršavanje naših učitelja u smjeru medijske pedagogije, jer će nam se uskoro dogoditi (već se i događa!) da će učenici, kao samouci više znati  o medijima od njihovih nastavnika.Učiti će, otkrivati bez dobrih stručnih, medijsko-obrazovnih i odgojnih čimbenika.

Uz to, upitno je koliko je termin ‘medijska kultura’ uopće prikladan za ono što se njome obuhvaća. Medijima, u prevladavajućem današnjem smislu, ne drže se niti jezik niti književnost, a niti kazalište. Medijima u suvremenom smislu drže se novine, radio, televizija, film i tzv. ‘novi mediji’, koji su u ekspanziji, i učenici moraju ovladati osnovnim znanjima o tim medijima. Mora se razvijati njihova medijska pismenost i odgajati ih za medije, kako u doživljajnom prihvatu tako i u kreativnom djelovanju. Na osnovnoškolskoj razini to se donekle, ali nedovoljno provodi, no za srednje škole nužno je izraditi adekvatni nastavni plan i program iz tog područja i konkretnog nastavnog predmeta. Nikako, po našem mišljenju, ne bi bilo dobro da se kompleks sadržaja medijske kulture i umjetnosti pokretnih slika veže uz neki novi drugačiji predmet, primjerice Informacijsko-komunikacijsku tehnologiju, jer mediji tome pripadaju samo jednom malom tehnološkom razinom. Bitno je naglasiti da se učenici hrvatskih škola bave i izvannastavnim medijskim aktivnostima (filmska-video družina, školske novine, školski radio) i da je za ozbiljno bavljenje njima nužna medijska kultura, kao što je i nastavi medijske kulture od vitalnog značaja kreativan rad u ovim izvannastavnim aktivnostima.

U raznim sam prigodama posjećivao osnovne i srednje škole i tada sam s učenicima razgovarao o medijima, o našoj medijskoj sceni, kako se to danas kaže. Što sam tamo čuo i naučio od djece?

Govori se o utjecaju medija, s time da se najčešće naglašava njihov loš utjecaj, posebice na mlade. Svakako, teško je zaobići činjenicu da mediji imaju neke negativne karakteristike, ali isto tako sadrže i brojne pozitivne. U nekim situacijama nije moguće okriviti samo medije kao glavne krivce. Potrebno je sagledavati cjelokupni kontekst, društvenu zbilju u kojoj se mediji javljaju, obitelj, školu, crkvu… No, najvažnije je mlade od najranijih dana medijski opismenjavati, što nikako ne znači da oni trebaju samo poznavati jezik pojedinih medija, nego se prema njima odnositi i kritički, biti medijski osvješteni, odnosno odgojeni za medije. Tako će se znatnije umanjiti loš medijski utjecaj. Agresivnost medija u današnje vrijeme uzrokovat će primjerice pojavu pojedinaca, grupa, udruga koje će pozivati povratak prirodi, bijeg iz medijskoga svijeta. Želimo im, bez trunke ironije, molim, da u tome uspiju. Ako u prirodu, ili među ljude vrate i stotinu osoba, t je već veliki uspjeh. Bitno je o medijima pričati u školi, doma, među prijateljima. Pronalaziti u medijima ono pozitivno, a toga ima mnogo više nego negativnog. Ako s medijima moramo živjeti, a čini se da je tako, budimo spremni za takvo druženje, ali i uživanje u dobru društvu.

Gledajući svjetska istraživanja, s obzirom na mlade, najutjecajniji su mediji računalne igre, zatim internet, televizija, pa film, a onda tek slijede ostali, poput radija, novina i drugih. Računalne su igre najutjecajnije stoga što djeca i mladež uz njih provode najviše slobodnoga vremena, što se uz njih zabavljaju, relaksiraju, ali mogu i mnogo toga naučiti, ovisno koje igre preferiraju. I tu ih treba medijski voditi, ukazivati im na brojne prednosti računalnih igara, a ne prepuštati ih da sami traže smisao.

Kad govorimo o emisijama na televiziji poput reality showa Big Brother ili Farme  i njihovog utjecaja na mlade trebamo biti svjesni činjenice da su te emisije dobar presjek naše mlađe populacije, odgovaralo to nama ili ne. Pritom mislim na stanare u kući. To je iznimna situacija u kojoj se uočavaju ljudske osobine koje su inače manje ili teže uočljive. Drugi je problem u čemu je ljudska potreba da to gledaju, zaviruju u tuđe živote, pri čemu mislimo na gledatelje. Ljudska osobina o kojoj se mnogo ne govori, a javno se osuđuje, kao nepristojnost… A što je drugo potreba za tračanjem nego ulaženje u tuđe živote? Ovo je samo emisija koja to javno potvrđuje. A sve je tako jednostavno. Ako nismo takvi, jednostavno izabiremo drugi kanal i tu nam se nudi već nešto drugo, korisnije, pristojnije… Na to možemo gledati kao na oblik televizijskog medija, cjelodnevni izravan prijenos, nekomu ipak zanimljiviji od, primjerice, prijenosa događanja u Saboru… Televizija prilagođena prosjeku stanovništva, iako nam se nekad možda čini da je ponešto i ispod prosjeka. S obzirom na dosta nizak stupanj obrazovanosti našeg stanovništva, ipak se snima ono što većina želi gledati. S druge smo strane mala zemlja koja će se teško odlučiti za tip programa kakav je primjerice Treći program hrvatskoga radija, koji obrađuje ’ozbiljne’ teme. Radio nije ni približno tako skup kao televizija i film. I u tome se krije cijeli problem. Pojednostavnjeno: ozbiljnu televizijsku emisiju gleda mali broj ljudi, stoga uz nju nitko ne želi nešto reklamirati — sponzorirati emisiju na neki način, što je za televiziju gubitak, a ne zarada. Smije li to raditi javna televizija koja živi i od pretplate, drugo je pitanje.

U razmišljanjima o medijima nezaobilazan je film. Jasno, postoje filmovi koji nisu za svaku dob. To se ne odnosi samo na, kako to znamo reći, nepoćudne prizore, nego i teme koje se u pojedinim filmovima obrađuju, a koje mladi čovjek još u potpunosti ne može razumjeti. Potrebno je za takve filmove naći prikladan termin prikazivanja (što je u nas, ali i u svijetu, poseban problem), uvesti, koliko god je to nepopularno, određene preporuke (to bi trebali činiti stručnjaci iz područja pedagogije, psihologije, medijski stručnjaci, svećenici i drugi), kao što se to čini i u svijetu. Kad se na pojedine filmske naslove upozore djeca i mladež, roditelji, nastavnici, da ti filmovi ipak nisu za svaku dob, ako ih netko ipak gleda, čini to na osobnu odgovornost. Protivimo se bilo kakvim većim zabranama, jer je to praktički danas nemoguće provesti. Osim toga, sve što je zabranjeno mlade još više privlači, bilo iz znatiželje ili prkosa.

Mislim da ne bi bilo dobro selektirati sadržaje. Mediji prikazuju, bave se cjelokupnom zbiljom, životom. Kako bismo život mogli prikazivati u segmentima? To bi stvorilo još veće probleme. Trebali bismo imati specijalizirane kanale, primjerice kanal koji se bavi umjetnošću i kulturom, dječji kanal, kao što postoje sportski, glazbeni, ali i erotski kanali. Nadamo se da će se i u nas pojaviti televizijski kanal za djecu i mladež s programom namijenjenom njima, sadržajima koji njih zanimaju, na način koji je njima prihvatljiv, ali uvijek tako, da se bave cjelokupnim životom, njegovim lijepim, ali i ružnim stranama. Televizija mora osposobiti mlade ljude za životno snalaženje, za životnu borbu. I to je njezina zadaća, osim zabave i informiranja. Oni koji rukovode televizijom trebali bi se okružiti brojnim stručnjacima iz raznih područja koji ih mogu savjetovati kako bi program bio što bolji i što zanimljiviji. To nikako nije lagan posao. Vrlo je odgovoran, poglavito stoga što se mora voditi računa o različitim interesima gledatelja, o brojnim područjima koja treba ’pokriti’, a nažalost i neizbježnoj strategiji koja mora pomiriti informiranje, obrazovanje, kulturu, zabavu i zaradu. Televizija je skupa igračka, kao i film, i mora, da bi mogla proizvoditi programe, i zaraditi. A to znači činiti brojene ustupke, od rasporeda programa do reklamnih blokova, do proizvodnje i manje kvalitetnih emisija i serija, koje će, pretpostavlja se, gledati mnoštvo gledatelja, a onda će gledati i promidžbene poruke. Sve je to zatvoreni krug iz kojega je teško pronaći izlaz koji bi baš sve zadovoljio. Kad se kude ili hvale neke emisije, to ovisi o svakom pojedincu. Treba se zalagati za više obrazovnoga programa, koji je praktički nestao s naših malih ekrana, više dokumentaraca, emisija o kulturi i umjetnosti, dobrih filmova i sl. Netko drugi s pravom će zahtijevati više glazbe ili sporta. Sve je individualno. Ono čega bi svakako trebalo biti manje jesu sve one emisije koje zatupljuju i donose zabavne sadržaje na niskoj razini. Koje su to emisije? Ima ih nažalost dosta.

Bilo je pokušaja da se medijski ovisnici izliječe, ali neuspješnih. Uvodi se, primjerice, medijska dijeta, odricanje od gledanja televizije neko vrijeme, ali svi se opet vraćaju pred ekran. Znamo da je za to potrebna snažna volja, kao primjerice u pušača koji želi postati nepušač. Rezultati takvih pokušaja su poznati. Ono što se nikako ne smije događati jest prisiljavanje nekoga da mora čitati, a ne gledati televiziju i slično. Danas,knjige, bajke su računalne igre, zbilja se pretvara u zamjensku (virtualnu) zbilju. Kako se u tome snaći? Moramo ponoviti: samo tako da se odgajamo za medije, za život s medijima, a uz to dakako i za život s knjigom. Svjesni smo što govorimo. Znamo da će nas sada mnogi kritizirati, tvrdeći da su djeca i mladež ionako previše uz ekran. Poručujemo im: okrenite se oko sebe. Jasno, da nam nije ni na kraj pameti govoriti protiv knjige, kazališta… Nemojmo samo iz razloga što želimo popularizirati primjerice književnost zapostavljati medije. To bi moglo biti kobno.

Nije baš zahvalno govoriti uopće o budućnosti, pa ni medija. Ono što znamo jest prvo pitanje, kako će se ti novi mediji zvati. Televizija? Možda. Ili će to možda biti mediji pokretnih slika? Dolazi ili će nam se, možda, činiti kao bajka spram zbilje.

KM