Krešimir Mikić

‘Usputna (ponekad i bitna) razmišljanja građanina i profesora’

 Naziv ovog razmišljanja odnosi se na jedan vid visokoškolske nastave i nedavni ispit iz kolegija Klasični mediji u nastavi hrvatskog jezika ( 8.semestar – modul: Hrvatski jezik) na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.

Radeći u nastavi, svaki se profesor mora pitati, koliko njegov rad ima smisla, što se svime time postiže, što su studenti novo saznali, koliko ih uopće neki kolegij zanima? Osobno, često se nađem pred tim dilemama i uporno tražim odgovor. Dosta sam sumnjičav, kad je riječ o nekim anketama, jer bile one anonimne ili ne, rezultati su uvijek podložni manipulacijama, subjektivne ili objektivne naravi, ljudskim slabostima, kompromisima razne vrste…

Najvažniji je samo neposredni rad sa studentima. I kao što sam to najavio u uvodu, nedavno sam doživio, barem po mom mišljenju i osjećaju, svečanost. Ispit i svečanost? To je nespojivo, reći će mnogi. Griješite, spojivo je i te kako. 15.lipnja to smo dokazali.

Pogledate zajedno sa studentima dobar film, rasporedite ih u grupe prema njihovim afinitetima, sličnim razmišljanjima, kolegijalnim odnosima, podijelite niz pitanja, koji se odnose na pojedinu grupu ili sve studente, a odgovori  predstavljaju osvrt na odgledani film iz svih motrišta.

Studente “nagradite” stankom od 45 minuta i prepuštate ih njihovom slobodnom razgovoru o filmu. Ponovo se nalazite u prostoriji gdje ste gledali film i sada počinje diskusija, razgovor. Pojedina grupa odgovara na ranije postavljena pitanja, no i svi drugi (iz ostalih grupa) u tome aktivno sudjeluju. Pred nama se otvara, kako se to kaže, plodonosna diskusija, kad ni vrijeme više nije bitno. Otkrivate mlade, pametne ljude, koji zrelo razmišljsju o filmu, o problemima koje film donosi. Osjećate, odjednom, da ih to što su gledali i te kako zanima. Nije više riječ o suhoparnoj raščlambi filma, već u življenju filma.

Zar to i nije smisao medijskog odgoja i medijske pismenosti? Drugo će oni uvijek lako naučiti, pronaći što ih iz tog područja zanima.

I ovom prigodom im želim zahvaliti, ne bih rekao na ispitu, već izuzetnom druženju. Zaista sam sretan i ponosan što su to moji studenti.

Ujedno su me potakli na jednu ideju: da od nove akademske godine 2010./2011. na Učiteljskom fakultetu, pokušamo pokrenuti malo fakultetsko kino, gdje bi za zainteresirane studente tijekom tjedna prikazivali filmove, razgovarali o njima, dovodili goste… Vjerujem da će me u tome podržati i uprava fakulteta. Koliko god naša, popularno nazvana “plava soba” baš i nije najudobnija za gledanje filmova, nadam se da će dobar film ipak donekle umanjiti tu neudobnost, jer čari filma su jače i od fizičke neudobnosti. Barem ja tako mislim.

Nije važno da to bude izborni kolegij, skupljanje bodova, profesorska ili studentska obveza. Važno je samo jedno: uživati u filmovima, filmskoj umjetnosti, kao što ja u tome uživam. Ako u tome uspijem, (da svoju ljubav prenesem njima, a oni kasnije svojim učenicima), izvještavati ću vas s radošću.

Pisati o tom problemu nije lagan zadatak. Naime, postavlja se pitanje, koliko se to odnosi samo na mladež, zar nismo svi na stanovit način izgubljeni u današnjem ludom vremenu? Promjene su velike, brze, oni koji nisu u stanju prilagoditi se, izbačeni su iz struje koju zovemo globalizacija i počinje ih se etiketirati, kao osobenjake, grublje “kao lude” i konzervativne. Nestali su orijentiri, barem ja za njih ne znam ili su to samo tržište u svakom smislu i novac. Tko te kategorije ne priznaje, može čuti i to da je nesposoban za život ili ” s takvim pogledom nećeš stići daleko”. Znači li to da se mlade treba odgajati u tom pravcu, zaboraviti na klasične životne vrijednosti ili stvarati novu metodu odgoja koja kombinira klasično i “novo”, s time da opet sve završava na novcu.

Kako su odgajani mladi, kako smo ih mi stariji odgajali. Možda je pogreška u tome, što se mi nismo prilagodili ili smo to činili presporo, odnosno često nismo znali kako adekvatno pomoći. Za dezorijentiranost mladeži koja nas očito sve više zabrinjava, posebice kad vidimo kako se “traže” i ne uspiju se naći, krive su zastarjele, možda i krute sheme kućnog odgoja (obitelj), obrazovnih i odgojnih ustanova (škola), a kod jednog dijela mladeži i vjerskih (crkva). Svi ti čimbenici su očito spori, kao da nisu u stanju slijediti životni tempo, prilagođavati se u tijeku.

Drugo je, ne manje važno, pitanje događa li se to usputno, planirano, neplanirano, stihijski ili destruktivno. Što god bilo, nije dobro.

Druga su vremena, potrebni su drugačiji pristupi. Hitnost je pri tom i te kako nužna.

Nije riječ o politici. Riječ je obrazovanju i to visokom. Na fakultetima rade ili bi barem trebali raditi profesori koji osim stručnosti u području svoje znanosti, umjetnosti, svojih kolegija, posjeduju i visoke moralne kvalitete. U ovom našem, dosta upitnom, društvu oni bi trebali predstavljati moralnu i etičku vertikalu. Kako to, međutim izgleda u praksi?

Navesti ću jedan primjer. I sveučilišni profesori su ljudi s manama. Ioni tračaju, izmišljavaju, spletkare, blate svoje kolege, i oni su, ponavljam samo ljudi. Tako je i znanstvenik ili umjetnik , u stanju ulaziti u tuđe intimne živote, a da pri tom mašta o raznim stvarima, znate “kako mali Ivica vidi svijet”. Jedno je problem koji ulazi u pitanje morala i etike – kojim pravom netko govori o nečijem privatnom životu, a drugi kako smije o tome izmišljati, govoriti neistinu. To nema ama baš nikakve veze ni sa znanošću, ni umjetnošću, a ni nastavom i radom na fakultetu.

Ljudi su zavidni, ali  ipak nije lijepo i pošteno da spletkare. Možda bi osobe koje su na njihovom “nišanu” trebale razmišljati o vječnoj ljudskoj zavisti iz bilo kojeg razloga, od koje očito nisu imuni ni sveučilišni djelatnici, možda se u tom smislu neki mogu usporediti s taštinom umjetnika,  ili jednostavno na onaj način ” za dobrim se konjem…”.

Sveučilišna “estrada” je također nemilosrdna. Intelektualni ring je opak, grub, da, ali na visokoj razini. U svakoj zemlji su sveučilišni profesori ono što zovemo vrh društva, jer to zaslužuju ili bi trebali zaslužiti svojim radom i moralom. “Kokošinjac” ne zaslužuje mjesto u prostorima fakulteta, poglavito zbog studenata i ostalih većinom časnih profesora.

Znam da slučaj o kojem sam ovdje pisao nije čest,ali ipak…Ako se netko u njemu prepozna,( nažalost znam da oni ovu stranicu ne posjećuju), iskreno to mi je i bio cilj. Za sada to nije prijetnja, jer to je mojem svjetonazoru strano, već samo blago upozorenje, a netko će sigurno reći plod moje bogate mašte. Pa dozvolite mi onda slobodno maštati na mojoj osobnoj stranici. Maštovit sam. Smijem? Nadam se da je to ipak moje malo pravo.

Naziv teme današnjeg razmišljanja odnosi se na medij filma, obzirom na edukaciju budućih filmskih umjetnika, primjerice na Akademiji dramske umjetnosti. Netko će reći, kako u današnje vrijeme uopće više nije važno, snima li se na filmskoj vrpci ili na digitalnim nosačima. I jedno i drugo je vizualno izražavanje, razlika je jedino u tehnologiji. To je djelomice i točno. Ovdje pišem o tome kako se analogna tehnologija sve više napušta, kad je o filmu riječ. U edukaciji budućih redatelja, snimatelja i montažera nastaju veliki problemi u neimanju filma, u laboratorijskoj obradi filmskog materijala i tako dalje. Osim toga u ovo doba, kad smo svi naučeni na brzi tempo, pa očito i u stvaranju, tko će još čekati (u današnjim uvjetima kod nas) danima, ali i tjednima da se film vrati iz laboratorija i konačno može pogledati. Uz to filmska je tehnika teška (mislim na kilograme), nepouzdana (govorim o dobrim dijelom starim kamerama i drugom), dok se danas može snimati digitalno, čak i kvalitetnim digitalnim fotografskim aparatima koji su manjih dimenzija,te osiguravaju praktički istovremeni uvid u rezultat, a da ne govorimo o dostupnosti i jeftinoći nosača slike i tona na koji se snima. Tome svakako treba dodati i mogućnost da redatelj ili snimatelj sami montiraju svoj uradak na računalu, u kućnim uvjetima, što kod filma nije moguće. Žalostilo nas to ili ne, po svemu sudeći, filmu se bliži kraj, bolje reć tehnicii snimanja na filmskoj vrpci, posebice kad je o umjetničkoj edukaciji riječ. Uz sve razlike na tehnološkoj i tehničkoj razini, s jednom činjenicom ipak možemo biti zadovoljni. Kakvoća slikovnog i zvučnog zapisa je velika. Barem to.

Puna su usta medija. Mediji su danas “in”. Svi se osjećaju kvalificiranima govoriti o njima. Usudio bih se reći da o medijima i nogometu mogu očito govoriti svi. Primjerice, ljudi iz medija, što je i razumljivo, ali i političari, sociolozi, pedagozi,psiholozi, likovni umjetnici, informatičari, lingvisti i da ne nabrajam više. Naravno, svatko ima pravo, sa svog motrišta govoriti o tom problemu, no meni se osobno čini, posebice kad je riječ o medijima i edukaciji medijskih pedagoga ili osoba koje će se u nastavi baviti medijima, da je izuzetno važno reći sljedeće:

kao što će medijski stručnjak morati poznavati pedagogiju, didaktiku, psihologiju, osnove informatike i drugo, da bi suvereno mogao predavati u školi o medijima, tako nužno trebaju i psiholozi, sociolozi, pedagozi, informatičari i drugi, poznavati funkcioniranje medija, medijska izražajna sredstva i drugo. Moramo se upitati kako to izgleda u praksi?

Položaj medijske kulture kao da je zamagljen, od nastavničkih fakulteta do školskog sustava. Takvo je stanje nedefinirano i nužne je na njega reagirati. Temeljno je pitanje što su mediji u školi i kako im treba prići. Osobno smatram da se medijska kultura (kao i likovna, glazbena i scenska) u školi treba baviti specifično umjetničkim aspektom medija, njihovom poviješću, izražajnim sredstvima, geneologijom medija, te prožimanjem umjetnosti i medija. Uz to izuzetno je bitno medijsko stvaralaštvo za djecu, kao i dječje stvaralaštvo.

Krajnje je vrijeme da se razgraniči bavljenje medijima u specifičnom umjetničkom smislu, od onog bavljenja medijima kojima se nužno bave srodna znanstvena, stručna i umjetnička područja.

Dječje medijsko stvaralaštvo je ravnopravno literarnom, likovnom, scenskom i glazbenom i to se mora početi uvažavati, ne samo u školskom, već i fakultetskom obrazovanju.

Nekada, ne tako davno, studenti današnjeg Učiteljskog fakulteta (tada Učiteljske akademije) samostalno su snimali promo filmove o svom fakultetu pod mojim mentorstvom. Kako je to izgledalo poledajte :

Nekada se studiralo za ocjenu, kako bi se što uspješnije položio ispit…Danas baš i nije tako. Bodovi, bodovi, da skupim taj čarobni potreban broj bodova, cilj je svakog studenta. Imam 4 boda, a ispit sam položio s dovoljnim ili izvrsnim, zaista više nije važno. Ne tako davno, ovisno kakav ste tip profesora, student vam je bio zahvalan kad ste mu pružili “šansu” da odgovara za bolju ocjenu. Danas se često čuje da je zadovoljan i sa dovoljnim. Kao obrazloženje zašto je odbio vašu ponudu, često čujete da bi rado odgovarao za višu ocjenu, ali mora do kraja semestra skupiti još 6 bodova, a vremena je malo.

Ili nudite studentima izborne kolegije koji se predaju dva semestra. Jedan semestar to je kolegij br.1 , sljedeći istog naziva ali s brojem 2, što jasno ukazuje da je riječ o nastavku. Student će ga većinom odabrati prema svom interesu, dobrovoljno, jer to je ipak njegov osobni odabir. Osim zanimanja za odabrani predmet, odnosno njegov sadržaj, ne malu ulogu pri odabiru ima i broj bodova koje nosi. Opet je naravno važno što prije prikupiti nužni broj. Može se dogoditi, a i događa se nažalost da student koji je  slušao izborni kolegij 1., više nema potrebe sljedeći semestar slušati nastavak, dakle br.2, jer sada u ovom semestru zbog novih obveznih kolegija ima dostatan broj bodova i bez izbornog kolegija. Što to u praksi znači? Da ne sluša nastavak, da nije kolegij odslušao do kraja. Profesori bi trebali sve svesti na jedan semester, što je nekad, priznati ćete, nemoguće, a osim toga takvo sažimanje je na štetu ispredavane građe.

Bodovi se skupljaju, ispiti su samo dio u prikupljanju bodova, što je samo jedan od apsurda koji je donio novi sustav studiranja. Nitko ne bi imao ništa ni protiv toga, kada bi se tijekom semestra sa svakim studentom moglo individualno raditi, posvetiti mu dovoljno vremena, a svi znamo da tako većinom nije, da se studira kao i nekad, kad bodova nije bilo.

Za sve ovo ne krivim ni u jednom trenutku studente, već sustav studiranja koji je u puno čimbenika nakaradan i lažan, te je krajnje tužno da mlade ljude upoznajemo s “falšnim” stvarima već tijekom studija ili je to možda baš i dobro? Prosudite sami.

Sigurno će nekim čitateljima dosadašnja “razmišljanja” djelovati pesimistično i prekritično. Međutim, prije nekoliko dana dogodilo mi se nešto lijepo, te to želim podijeliti s vama.

K meni su došle Goga, Marija i Tina, djevojke koje se aktivno i uspješno bave dizajnom (pogledajte njihovu stranicu www. babushke.com.). Nekada su bile moje studentica na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu gdje sam predavao fotografiju i film.

Pričali smo, vrijeme je brzo prolazilo, a ja sam se osjećao odlično,veselo, ispunjen…

Zaista je lijepo, kad vas se sjete oni s kojima ste bili u odnosu profesor-studenti i kada nakon toga osjetite da je to bilo i više od toga, uzajamno poštovanje da je ostao neki dublji ljudski trag.

U jednom trenutku shvatite kako promišljaju ne samo svoj posao, već cjelokupni društveni kontekst, upitate se,  dok vam se u glavi “vrte” nekadašnje slike sa faksa, niste li možda, ne daj Bože, prema njima nekad bili prestrogi ili prezahtjevni. Onda zaključite, da ako i jeste, i to je ipak, barem malo, doprinjelo tome da sada razgovarate sa tri divne djevojke, kreativno vrlo talentirane, sa mladim umjetnicama i intelektualkama, te nadasve simpatičnim i skromnim osobama.

I onda, ako inače možda i imate nekih dilema o tome, koliko je profesorski posao uopće plodonosan, shvatite da postoje i nakon što je netko praktički završio studij (upravo pripremaju diplomski rad), osobe kojima to što radite i kakav ste bili profesor, nešto znači.

Gogi, Mariji i Tini zahvalan sam poglavito za te spoznaje jednog petka.

KM

Prosvjetni djelatnici danas više nego ikada moraju živjeti s vremenom, neprestano pratiti što se pojavilo novo, što je modernizirano.U suprotnom postoji opasnost, a to se već i događa, da učenici, studenti znaju više od predavača. Znamo da je to naporno i za neke prezahtjevno, posebice starije nastavnike.U školama će inače doći do diferenciranja u zbornicama na mlade i stare. Na fakultetima to se javno neće manifestirati jer tamo skoro uvijek postoji lažno uvažavanje.

Cijeli taj problem pokušati ću objasniti mojim područjem-medijima. Zar je moguće, a uvjeravam vas da je tako, da u našim školama nema računalnih igrica, medija s kojim djeca provode sate i sate. Kao da toga jednostavno nema, pa čak ni na fakultetima koji obrazuju buduće odgojitelje i učitelje.

Srećom tu i tamo postoje sveučilišni nastavnici koji ipak govore o toj temi, kao i o modernim nastavnim tehnologijama. Problem je, međutim, u onim drugima, koji mirno predaju, kao da se desetljećima ništa novo nije dogodilo.

Danas, kad se informacije mijenjaju iz minute u minutu, tako se ne može ponašati.To je pogubno za djecu i mladež koju ti ljudi obrazuju.

Vratimo li se području medija, tko s djecom priča o pojmu “zamjenske” (virtualne) zbilje koja kuca na vrata, no prije toga moramo se upitati što su edukatori o tome saznali na svojim matičnim fakultetima ili seminarima stručnog usavršavanja. Nećemo reći da smo ostali na razini ploče i krede. To bi bilo iskrivljavanje činjenica, ali da znantno kaskama za promjenama u medijima, suvremenoj didaktici i nastavnoj tehnologiji, to je nažalost istina.

Kako se to popularno kaže “probudimo se!” jer krajni je trenutak. Situacija se promijenila, neovisno što mi o tome mislimo, želimo li to ili ne.

KM

Poznat vam je termin “ladičari” ? Tako ćemo nazvati osobe koje vas smještaju u određenu kategoriju, skupinu i smatraju da pripadate tu i nigdje drugdje. Takav je postupak posebice karakterističan u profesionalnom životu. Kod nas kao da je teško prihvatiti činjenicu da se netko bavi širim područjem, da nije usko specijaliziran. Ako kažete da se bavite filmom, uzimam taj primjer koji mi je osobno najbliži, to je preširoko, misle mnogi. Trebali bi definirati: snimam filmove ili teoretičar sam filma, odnosno kritičar ili predavač filma. Ne daj Bože, da sve to objedinjujete. Stavlja vas se, kao što sam rekao, u ladice, a iz njih je težak bijeg. Stoga je kod nas nezamislivo da studirate film. Morate upisati ili filmsku režiju ili snimanje, odnosno montažu. Kad se okušate u području koje je izvan ladice, ušli ste u tuđi krug i dosta toga će se činiti da vas se vrati u ladicu. Nije nimalo začudno da je netko primjerice dipl. snimatelj ili filmski redatelj (nalazi se međutim u ladici predavača o filmu), a u njegovoj će ustanovi snimati filmove netko drugi,neka vanjska ekipa. Ovakvo pravilo kao da vrijedi za neke, al ipak postoje i iznimke. To su oni drugi koji su stručnjaci za sve i svašta. Oni mogu sve, u svakom su području “doma”.

I sada mi recite da postoji pravda.Oni iz ladica o njoj mogu samo sanjati.

Ladice postoje kod nas, kako se ne bi osilili. U svijetu, kako to kažemo, upravo se poštuje univerzalnost. I onda se događa paradoks. Naši ljudi kad se pojave tamo,kad pobjegnu iz ladica, “raspuste” se i često postižu lijepe rezultate. Pri povratku ne žele više u ladicu koja ih čeka i tu nastaje problem.

Znate, kako je sa bolesnicima, nakon oporavka zaista je teško ponovo u bolnicu, ili zatvoreniku nakon vikend-odmora ponovo u zatvor, odnosno vojniku u vojarnu.

Čuvarima ladica, treba ukazati i savjetovati oprez. Naime, ponekad tamo žive i neki nestašni, buntovni, neposlušni ljudi…

KM