Krešimir Mikić

Stil popularnih filmova

Nije nevažno što je rekao poznati redatelj melodrama Douglas Sirk: Publiku treba voljeti. Naime autorska ekipa nekog popularnog filma nikad ne zaboravlja na gledateljske želje, a one se poglavito odnose na potrebu za zabavom. Kad je riječ o priči takve vrste filma, ona negdje u podtekstu treba sadržavati ono kolektivno nesvjesno što prevladava kod publike. Najveće umijeće popularnog stila odražava se u tome što je to umjetnost pričanja, postići to da gledatelj sa stanovitom tenzijom prati tijek radnje od početka do završnice, da ju povezuje sa svojim osobnim pričama. U priči koju priča film gledatelj pronalazi segmente neke svoje priče.

U filmskoj priči žanrovskog filma pronalaze se likovi koji oslikavaju društveno stanje. U nekom od vesterna Johna Forda to su šerif, pljačkaši, liječnik, sudac, bankar, farmer, kauboj, tiskar, dobra žena, prostitutka  i glavni junak filma, kao poveznica divljine i civilizacije. Glumci koji trebaju otjeloviti takav lik, postaju idoli. Upravo iz tog razloga neki redatelji uvijek angažiraju iste glumce, u klasičnom filmu, primjerice John Ford- Johna Waynea, Jean Renoir – Jeana Gabina, a u filmovima Akire Kurosawe uvijek glumi Toshiro Mifune.

Naravno, da film priča priče na svoj, medijski specifičan način. I po tome se medij filma razlikuje od književnosti i kazališta. Film prikazuje realnost, on je fotografska i zvučna registracija prizora iz zbilje, ali film je i san, mogli bi reći vrsta specifičnog budnog sna, nešto između sna i zbilje. Kada se u današnje vrijeme govori o zbilji (realnosti) u filmu, nikako ne smijemo zapostaviti ni zamjensku (virtualnu) zbilju koju stvara računalo (filmovi tipa Avatar). Na toj dualnosti između realnosti i sna (u što ubrajamo i virtualne svjetove) film stvara napetost s jedne strane, a onda se slično događa i na planu odnosa tehnike i dramaturgije, kao drugog para.

Popularni, dominantni film, kao dramska umjetnost, uvlači gledatelje , kao što je to i u kazalištu, u svoju strukturu. Gledatelj u filmskoj priči i načinu kako je ona oblikovana,  pronalazi smisao, značenje, djeluje i utječe. Identificirajući se s junakom ili junacima filma, on  prolazi kroz sve dileme junaka, preispituje se u ponekim situacijama, poput njega.

U toj vrsti filma narativna, praktički nevidljiva montaža, odvija se pred očima gledatelja, poput neke rijeke. Sve teče bez prekida, a time se postiže da doživljaj-unutarnja drama kod promatrača ničim nije narušena.

To bitno suglasje svih elemenata filma u jednu cjelinu može se najbolje objasniti na načinu kako filmove režira, danas već više puta spomenuti veliki filmski narator John Ford. Kod njega” sve je na svom mjestu”:

Krajobraz Monument Walley djeluje poput arhetipskog vestern pejsaža. Glazba, lica glumaca, prašina na njihovoj odječi, vjetar u kosi, ni riječi o nekom neskladu. Pokret kamere (panorama) javlja se u pravom trenutku i odvija u krajnje adekvatnoj brzini. Glumci ulaze u kadar točno onako kao što to gledatelj očekuje. Djeca i mladež pojavljuju se kad je to najopravdanije, posebice glede identifikacije…

Popularni stil ima nešto zajedničko s velikim literarnim pripovjedačima, kao što su Dumas, Hugo, Dickens i drugi. Primjerice žanr pustolovnog romana ima puno dodirnih točaka s pustolovnim filmom, navodimo samo to kao primjer. To je vidljivo u karakterima, radnji, mjestu zbivanja.

(nastavak slijedi)

Comments are closed.