Volim film ili moja ovisnost
Bila je to ljubav na prvi pogled, kada sam sa sedam godina pristupio u projekcijsku kabinu samoborskog kina. Gledao sam kroz kabinski projekcijski prozorčić sliku na velikom ekranu i to me je fasciniralo. Projektor koji je bacao sliku, vrpca koja se kretala kroz uređaj-bila je to najljepša i najzanimljivija igračka koju sam ikad vidio.
Uskoro mi je otac kupio malu osammilimetarsku (2X8 mm) filmsku kameru i počeo sam i ja snimati. Došao je na red i kućni projektor koji se prvotno okretao rukom, a kasnije je ugrađen motor. Tu sve počinje i ubrzo postaje ovisnost koja me istim „drži“ i danas. Tijekom vremena ona se nije smanjivala, upravo suprotno.
Kad čovjek tako nešto voli, kao ja ,tada želi da i drugi u tome sudjeluju.To je jedan od razloga što sam još prije puno godina počeo o filmu govoriti mladim ljudima u klubovima, a kasnije i na fakultetima. Osim što me to izuzetno veseli, održava me i mlađim nego što jesam.
Još uvijek se sjećam, kad sam kao dijete s roditeljima gledao film Bal na vodi. Mislim, iako nisam siguran, da je to bio moj prvi posjet kinematografu. Koliko god su bili udaljeni od filma, moji roditelji (otac po profesiji pravnik, a majka kućanica) od prvog su dana podržavali tu veliku moju ljubav prema filmu, do posljednjih dana njihovog života.
Stoga sam odlučio na ovom mjestu iz tjedna u tjedan pisati o meni dragim filmovima. Naravno da bi svatko imao svoj, vjerujem drugačiji odabir, no ono u što vjerujem je to da su filmovi o kojima ću pisati vrijedni pozornosti i gledanja. Zašto baš tako mislim, pokušati ću objasniti. Napominjem još jednom da ovo nisu tekstovi teorijsko-povijesnog karaktera, već krajnje subjetivna zapažanja.
Projektor iz mog djetinjstva,
a ovo nas očekuje u neposrednoj budućnosti:
