Nijemi, film nikad nije bio
Da, film je od prvih dana prikazivan uz zvuk, a isto tako imao je i boju. Nije to bio zvuk u današnjem smislu, niti su to bile boje cjelokupnog spektra. No, film je ipak izgledao drugačije nego što su nas učili (mislim na moju i ranije generacije).
Od mojih prvih posjeta kinematografu oduševljavale su me nijeme (?) komedije. U prvom redu stoga što su gledatelja na jedan mistični način koncentrirali na sliku i pokret, na pantomimu.Kasnije uvođenje zvuka (svih vidova zvuka), mislilo se, razorilo je veliku tišinu, ono što primarno čini umijeće filma.
Veliki Chaplin bio je jednako velik i u razdoblju nijemog i u zvučnom filmu. Da bi to mogli krajnje objektivno procijeniti treba pogledati što veći broj njegovih filmova. Tek tada ćemo moći s pravom reći da su skoro svi jednako dobri. To mi je bio jedan od životnih ciljeva i uspio sam ih vidjeti u velikom borju, što u kinu, što na televiziji, kod svojih prijatelja u svjetskim kinotekama (u Münchenu, Berlinu, Beču, Pragu i Los Angelesu) ili na nosačima poput videa ili DVD-a, odnosno uz pomoć novih medija, kao što je Internet.
Charles Chaplin
Tu je svakako moj favorit Potjera za zlatom (The Gold Rush) iz 1925. godine. To je prekrasna bajka o skitnici koji traga za zlatom i o blagu-djevojci koju pronalazi u Music-Hallu. Mišljenja sam da je poglavito u ovom filmu Chaplin najbliži svojoj prvotnoj ideji što je film, što su njegova osnovna obilježja i izražajna sredstva. Koliko je ostao sam sebi vjeran i nije iznevjerio chaplinovski kodeks nijemog filma, dokazuje i kasnije u ozvučenim verzijama iz 1942. i 1956. godine gdje se javlja kao pripovjedač i tako zamjenjuje ploče sa tekstom iz razdoblja takozvanog „nijemog filma“.
Potjera za zlatom (1925)
U ovom filmu kojeg, mislim s pravom, smatram jedinstvenim remek djelom Chaplin majstorski povezuje tragičnost, komičnost, melodramatičnost i maštovitost. Gledatelj se u isto vrijeme smije i plače. Charlie u završnici filma dobiva bogatstvo, prijateljstvo i ženu (ljubav).
Kad danas gledamo to veliko djelo trebamo ga promatrati iz onovremenog motrišta, iako ga i te kako nadilazi. Iza tog filma stoji puno rada, iako sve izgleda nekako lagano, lepršavo. Chaplin je za ovaj film današnjeg trajanja 78 minuta snimio 36 sati materijala. Zanimljiv je i podatak da je slavni prizor sa cipelom ponavljao 63 puta, sve u nastojanju da sve izgleda perfektno, što ga je dovelo i u bolnicu (predozirao se šećerom kojim je bila obložena cipela).
Kad razmišljam o tom jedinstenom i neponovljivom razdoblju iz povijesti kinematografije – nijemoj komediji i velikom Chaplinu, obzirom na njegove nijeme dugometražne filmove koji su snimljeni kad je inače kino dvoranama vladala dominacija zvuka, izuzetno vrijednim i meni dragim uradcima smatram velika Moderna vremena (Modern Times, 1936) i Svjetla velegrada (City Lights, 1931). Od komičara, osim Chaplina koji je uvijek imao otvorenu dušu za humanost, a srce za siromašne i ljude s ruba, uz, kod njega, uvijek naglašenu romantiku, među mojim favoritima je Harold Lloyd i Buster Keaton.
Harold Lloyd
Lloydovi filmovi kao da poručuju da svatko može postati junak (američki san), samo treba dostatno brzo trčati, u toj trci pasti sa ponosom i ponovo se dostatno podići. Junak kojeg tumači oslikava želju za prosperitetom koja se postiže velikom upornošću. Smije se on, ali i zajedno s njim i publika koja ga gleda u pustolovinama koje najčešće završavaju potjerom i sretno (hepiend).
Safety Last (1923)
Prisjećam se sada njegovog, meni najdražeg, filma Napokon spas (Safety Last) iz 1923. godine, u kojem svojoj dragoj sa sela, iako je samo trgovac, laže o velikoj poslovnoj karijeri u velikom gradu, izlažući se brojnim opasnostima (primjerice akrobacije na vrhu nebodera). Sve je to izvodio sam bez dublera ili zamjenske lutke. Volim još njegove filmove Brucoš (The Freshman, 1925) i Mliječna staza (The Milky Way, 1936).
