Biti kamenog lica – prednost ili nedostatak?
Buster Keaton (1895 – 1966) je čovjek koji se nikada nije smijao, a voje je filmove planirao krajnje perfeksionistički poput nekog inženjera. Gledajući ih, odnosno kasnije analizirajući, možemo uočiti da funkcioniraki poput nekog sata, gdje svaki dio savršeno ulazi u drugi dio. Iz toga nastaje jedna vrsta zabavnog ulančavanja vrsno insceniranih nesretnih slučajeva. Međutim, kako Keaton usprkos svemu u turbulentnim situacijama, ostaje maksimalno hladnokrvan i ne pokazuje ni dozu aktivnosti, odnosno reakcije, u tom trenutku postaje svaka, često luda katastrofalna igra domina, komična.
General (1926), meni najdraži Keatovon film, najbolje pokazuje koliki je njegov doprinos filmskoj umjetnosti – njegovu vrhunsku umješnost, ali nažalost i tragičnu završnicu. Radnja je dramaturški jednostavna, više je to ideja nego priča. Johnnie Gray, vlakovođa, igra ga Keaton, tijekom američkog građanskog rata otima lokomotivu i svoju voljenu i dolazi k Južnjacima, kao pobjednik. Fascinantni su prizori odnosa Keatona i stroja, njegova ironija, parodija koja govori o tehnici ratovanja onog vremena. Film General nije samo klasično djelo filmske komedije, već je to ujedno i predstavnik akcijskog filma. Zadivljujuće je kako Keaton iz jednostavne dramske situacije stvara bezbrojne gegove. Među brojnim nezaboravnim prizorima, nemoguće je zaobići scenu na mostu. Ovdje nije riječ o minijaturama, već o pravom vlaku (film je bio izuzetno skup!).
General (1926)
Iako je riječ o velikom filmu, u doba nastanka, konkretno premijere, doživio je neuspjeh. Postao je i ugroza daljnje Keatonove karijere.To se poglavito odnosi na njegovu financijku neovisnost, ali i na umjetničku slobodu. Slijedilo je teško razdoblje za svakog umjetnika – od tada je naime morao činiti sve ono što su od njega tražili producenti. Kao da se smanjila njegova komičnost. General je film najdulje potjere u povijesti filma, djelo koje svjedoči o fizičkim dosjetkama i umješnosti Keatona kao glumca.
General (1926)
Od ostalih njegovih filmova posebice poštujem Navigator (1925) i Streamboat Bill (1928).
Uz ranije spomenute komičare nijemog filma nikako se ne smiju zaboraviti i mnogi, nama možda manje poznati.Slapstick je jedna vrsta akrobatske komike u čemu često ljudsko tijelo i predmeti dolaze u novi odnos.Postojeći prirodni zakoni, logika i pristojnost u ophođenju postavljaju se na jednu drugačiju razinu.Nije stoga začudno da u tim filmovima često nastupaju klaunovi iz cirkusa i varijetea. Njima nije nikakav problem bacanje torte u lice, masovne tučnjave, lude ubrzane potjere…
Ta tjelesna komika bez uporabe riječi kao da je stvorena za nijemi film. Obzirom na relativno “skromnu” radnju, prvotno je njihova duljina iznosila oko 15 minuta. To trajanje nije odabrano slučajno-toliko je naime trajala jedna rola filma u kameri.
Osim što sam uvijek uživao u tom jedinstvenom razdoblju u povijesti kinematografije i brojni filmovima, uvijek su me veselili dokumentarci koji govore o nijemoj komediji, a koji su sadržavali brojne ulomke. Gledao sam ih po nekoliko puta. Ono što smatram posebice zanimljivim je oduševljenje “nove” publike koja ih tek otkriva i u njima uživa, te je prava šteta da se češće ne prikazuju, barem na televizijskim ekranima. Donekle tu, po mom mišljenju, veliku nepravdu danas ispravljaju DVD kolekcije koje nas ipak sjećaju na to tako bogato i filmski vrijedno razdoblje.