Biseri nijemog filma
Dominacije američke kinematografije traje već tako dugo da se praktički zaboravilo gdje je film rođen. Bilo je to ipak u Europi, u Francuskoj, u Parizu 28.prosinca 1895. godine. Braća Lumière tada su prikazala 11 filmova prosječne duljine od jedne minute.Uz njih tu je i čarobnjak Georges Méliès (1861-1938)koji je krajema. 19. stoljeća pokazao koje su sve mogućnosti filma. Između 1896. i 1913. godine snimio je oko petstotinjak filmova. Njegova je zasluga prvotno u tome što je pronašao brojne filmske trikove, a manje u pričama filma. Osnov svega je stop snimka (u jednom trenutku prekida se snimanje i onda nastavlja, pri čemu se potpuno ili djelomice promijenio prizor što djeluje začuđujuće). Zatim slijedi tehnika usporenja i ubrzanja, promjene perspektive,podvodno snimanje imnogi drugi efekti.Usprkos tim pionirskim otkrićima negdje pred početak prvog svjetskog rata Méliès počinje propadati i gubi svoju umjetničku neovisnost. Sjetili su ga se tek kasnije, kad je bio u staračkom domu i tada su mu priredili svečanost.
Braća Lumière
G. Méliès
Najpoznatiji film koji je snimio svakako je Put na Mjesec (Le voyage dans la luna) iz 1902. godine. Kao što sam naziv kaže to je adaptacija romana Julesa Vernea, trajanja 16 minuta. Simpatična je to pričica o gradnji rakete, o putovanju na Mjesec, iskrcavanju, susretu sa domaćinima, sukobima, spuštanju na Zemlju i proslavi uspješnog putovanja s prijateljima.
U Francuskoj i SAD-u od filma se očekuje zabava, a u tadašnjem Sovjetskom savezu prikazivanje životnih situacija. Film je po njima snažno propagandno sredstvo. Međutim, bilo bi pogrešno misliti da oni nisu unaprijedili i filmska izražajna sredstva. Upravo ovdje se razvila filmska montaža. Povezivanjem kadrova ili njihovim sukobom pričala se priča, izražavale su se ideje i stvarao ritam. Najbitnije je reći, ne ulazeći sada ovdje u detaljne rasprave o fenomenu montaže da su Rusi otkrili kako puno toga u filmu i te kako ovisi o međusobnom odnosu kadrova, o tome što nekom kadru prethodi ili što slijedi iza njega.
U tom smislu i meni je idealan primjer film Oklopnjača Potemkin (Bronenosec Potemkin) velikog Sergeja Mihajloviča Ejzenštejna (1925-1948) iz 1925. godine. U prvom trenutku redatelj želi snimiti revolucionarnu dramu- panoramu, no zbog nedostatka novca skoncentrirao se na samo jedan događaj-pobunu mornara u Odesi 1905. godine zbog loših životnih uvjeta. U pobuni im se pridružuje narod i dolazi do velikog sukoba i masakra u kojem sudjeluje carska vojska. Neovisno o osobnim pogledima na politička uvjerenja, situacije i sukobe svakog gledatelja nemoguće je oteti se ekspresiji kadrova u ovom filmu i ne suosjećati sa mornarima. Tako je Eisenstein postao cijenjeni redatelj-propagator,majstor filmske promidžbe političkih stavova. Veliki Chaplin i Griffith, te Alfred Hitchcock izuzetno su cijenili ovaj filmski uradak i isticali su ga kao primjer kako se montažom može djelovati na filmsku publiku, usmjeravati ju.
Prizori na Odeskim stubama
Na određene prigovore koje su mu upućivali glede povijesne točnosti, Eisenstein je kao pravi umjetnik odgovorio: Bitan je emocionalni naboj, a ne dokumentaristička egzaktnost.” On je naime ovaj događaj u svom filmu strukturirao poput tragedije u pet činova sa jasno naglašenom dramskom snagom, koja ima i političku dimenziju. Glavni junak nije pojedinac, već masa, grupa ljudi. Prizor na Odeskim stubama. kad jedan relativno kratak prizor montažom prerasta u pravo filmsko vrijeme i ritam (traje znatno dulje) i izuzetno djeluje na gledatelja, i danas je često citiran u mnogim novim filmovima. To nije samo počast velikom redatelju, nego on to zaista i zaslužuje. Stoga se može reći da je ovo veliko filmsko djelo jedan od najdubljih filmskih doživljaja dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Film koji je i danas jednako vizualno upečatljiv kao i 1927. godine kada je nastao, je Metropolis Fritza Langa (1890 – 1976). U priči o odvojnom gradu iz 2000. godine, gdje bogati žive gore, a siromašni u podzemlju, kao robovi i gdje se javlja ljubav između sina industrijalca i Marije koja propovjeda ljubav i osuđuje nasilje, gdje se pojavljuje lik robota – Marijine dvojnice, zbog čega nastaje sukob među radnicima, pa kasnije pomirba industrijalaca i radnika…
Metropolis
Langov film me uvijek ponovo zabljesne, a gledao sam ga sigurno dvadesetak i više puta, svojom vizualnom modernošću pri čemu kao da zaboravljam možda malo prenaivni sadržaj. Zahvaljujući baš tom filmu upoznao sam velikog povjesničara filma gospodina Patalasa koji se bavio rekonstrukcijom tog filma (treba naime znati da postoji nekoliko verzija i teško je reći koja je “prava”, posebice zbog brojnih kraćenja). Utjecaj koji se ostavio, iako je u vrijeme premijere bio, kako se to već događa s velikim djelima, financijski neuspjeh, izuzetno je velik, pa ga ja vidim čak i u takvim hitovima, kao što su Zvjezdani ratovi (Star Wars) ili u Matrix-u.
Sa snimateljskog motrišta rad s maketama u ovom filmu, posebice za ono vrijeme, je perfektan.Zamislite, bez računala!
Friedrich Wilhelm Murnau (1888 – 1931) oduševio me je filmom Nosferatu iz 1922. godine. Ovaj vampirski film majstorstvo je mračne ugođajnosti, ali koja se događa na realnim lokacijama, a manje u studiju. Dojmljiva stravičnost je postignuta znalačkim odabirom ambijenata i predmeta, rasvjetom, neobičnim rakursima, a ne nekim jeftinim efektima, kao u lošim hororima.
Nosferatu
Tome se pridružuje i uporaba negativ filmskog materijala, promjena brzine snimanja i štošta drugo. Film se i danas gleda sa zanimanjem i ako vam se ukaže prilika, nikako ga nemojte zaobići.