1. Film prije filma: Camera obscura, laterna magica i kronofotografija
Čovjekova težnja da zabilježi i reproducira pokret stara je koliko i sama likovna umjetnost, od prapovijesnih crteža u špilji Altamiri i egipatskih reljefa do kazališta sjena na Dalekom istoku. Znanstveni temelji projekcije slike počivaju na optičkom fenomenu camere obscure (tamne komore), čiji precizan opis nalazimo već 1521. godine u bilješkama Leonarda da Vincija, dok ju je talijanski fizičar Giambattista della Porta 1558. godine u djelu Magia naturalis usavršio dodavanjem sabirne leće.
U 17. stoljeću isusovac Athanasius Kircher i nizozemski znanstvenik Christiaan Huygens razvijaju laternu magicu (čarobnu svjetiljku) za projekciju oslikanih staklenih pločica. U 19. stoljeću slijedi niz optičkih naprava koje koriste tromost oka (perzistenciju vida) koju je opisao Peter Mark Roget: thaumatrop (1825.), fenakistiskop Josepha Plateaua (1832.), stroboskop Simona Stampfera, zoetrop Williama Georgea Hornera (1834.) i praksinoskop Émilea Reynauda (1877.). Kada su fotografi Eadweard Muybridge (1878. sa znamenitim nizom fotografija konja u galopu) i Étienne-Jules Marey sa svojom fotografskom puškom (1882.) spojili fotografiju s analizom pokreta, a Thomas Alva Edison i William Kennedy Laurie Dickson konstruirali kinetoskop na perforiranoj 35-milimetarskoj celuloidnoj vrpci Georgea Eastmana, stvoreni su svi tehnički preduvjeti za rođenje kinematografa.
2. Rođenje kinematografa (1895.): Braća Lumière i Georges Méliès
Povijesnim datumom rođenja filma smatra se 28. prosinca 1895. godine, kada su braća Auguste i Louis Lumière u Indijskom salonu kavane Grand Café na Boulevardu des Capucines u Parizu održali prvu javnu komercijalnu projekciju pomoću svojega uređaja nazvanog Cinématographe. Njihovi prvi jednominutni filmovi, poput Izlaska radnika iz tvornice Lumière, Ulaska vlaka u stanicu u La Ciotatu i Polivenog poljevača (prave male igrane komedije), utemeljili su dokumentarističku i realističku liniju filmske umjetnosti.
Nasuprot dokumentarizmu braće Lumière, pariški mađioničar i voditelj kazališta Robert-Houdin Georges Méliès otkriva čaroliju filmskog trika. Njegov Put na Mjesec (Le Voyage dans la Lune, 1902.) uvodi inscenaciju, kostimografiju, stop-trik, višestruku ekspoziciju, pretapanje i narativnu fantastiku, čime Méliès postaje ocem igranog spektakla i znanstvenofantastičnog filma.
3. Od Brightonske škole i D. W. Griffitha do Europskih Avangardi 1920-ih
Britanski pioniri okupljeni u Brightonskoj školi (George Albert Smith i James Williamson) oslobađaju kameru statičnog kazališnog proscenija uvođenjem krupnog plana i izmjene planova unutar iste scene, dok Edwin S. Porter u Velikoj pljački vlaka (1903.) razvija paralelnu radnju. Svu dotadašnju filmsku gramatiku u jedinstven umjetnički sustav povezuje američki redatelj David Wark Griffith u remek-djelima Rađanje jedne nacije (1915.) i Netrpeljivost (1916.), afirmirajući paralelnu montažu, ritmičko kraćenje kadrova u klimaksu, izražajni krupni plan i psihološku glumu pred kamerom (uz stalnog snimatelja Billyja Bitzera).
Dvadesete godine donose vrhunac nijemog filma kroz tri velike europske i svjetske struje:
- Njemački ekspresionizam i Kammerspielfilm: Od Kabinet doktora Caligarija (Robert Wiene, 1920.) do filmova F. W. Murnaua (Nosferatu, Posljednji čovjek sa snimateljem Karlom Freundom) i Fritza Langa (Metropolis, 1927.), gdje ekspresivno svjetlo, sjena i deformirana scenografija odražavaju unutarnja psihološka stanja.
- Sovjetska montažna škola: Lav Kulješov (znameniti "Kulješovljev efekt"), Sergej Mihajlovič Ejzenštejn (Oklopnjača Potemkin, 1925., sa snimateljem Eduardom Tisseom i teorijom intelektualne i atrakcijske montaže), Vsevolod Pudovkin (Majka, 1926.) i Dziga Vertov (Čovjek s filmskom kamerom, 1929.).
- Američka nijema burleska (Slapstick): Geniji pantomime i vizualnog gega Charlie Chaplin (Mališan, Potjera za zlatom, Svjetla velegrada), Buster Keaton ("Kameno lice" u Generalu i Sherlocku Jr.) i Harold Lloyd.
4. Zvučni film (1927. - 1930.): Tehnološki prevrat, jezične barijere i estetika zvuka
Premda nijemi film nikada nije bio posve "nijem" jer su projekcije redovito pratile izvedbe pijanista, orguljaša, cijelih simfonijskih orkestara ili komentatora u dvorani, sinkronizacija snimljenog govora i glazbe s pokretnom slikom desetljećima je nailazila na tehničke prepreke (problem pojačanja zvuka u velikim dvoranama i održavanja sinkroniteta gramofonske ploče s projektorom).
Presudni preokret nastupa 6. listopada 1927. godine u New Yorku premijerom filma Pjevač jazza (The Jazz Singer, režija: Alan Crosland) u režiji Alana Croslanda, s pjevačem i glumcem Alom Jolsonom u glavnoj ulozi, u produkciji studija Warner Bros. (sustav Vitaphone sa sinkroniziranim zapisom na pločama, dok je Foxov Movietone ubrzo usavršio fotografski, odnosno optički zapis zvuka izravno uz rub filmske vrpce - sound-on-film). Kada je Al Jolson s ekrana izgovorio glasovitu rečenicu "Wait a minute, wait a minute, you ain't heard nothin' yet!", publika je bila oduševljena, a era nijemog filma nepovratno je završila.
Brzina kojom je zvučni film osvojio tržište bila je zapanjujuća: dok je krajem 1927. godine tek stotinjak dvorana imalo uređaje za reprodukciju zvuka, do kraja 1929. godine čak 20.500 američkih kinodvorana bilo je opremljeno zvučnom aparaturom. Ipak, prijelaz na zvučni film u prvim je godinama donio i velike stilske, tehničke i distribucijske poteškoće:
Upravo zbog problema jezika u prvim zvučnim godinama veliki su studiji u Hollywoodu i u europskim podružnicama (primjerice Paramount u Joinvilleu kraj Pariza) snimali tzv. višejezične verzije istoga filma: na istom bi se setu, s istom scenografijom, noću i danju izmjenjivale engleske, njemačke, francuske, španjolske i talijanske glumačke podjele. Tek usavršavanjem naknadne sinkronizacije (dubbinga) i optičkog ili kemijskog utiskivanja podnaslova (titlovanja) na pozitiv kopije, film je ponovno zadobio svoju nekadašnju međunarodnu protočnost.
Mnogi su istaknuti teoretičari i redatelji u početku sa skepsom dočekali govorni film, bojeći se da će se sedma umjetnost pretvoriti u puko "snimljeno kazalište". Tako je njemački teoretičar Rudolf Arnheim u svojoj znamenitoj knjizi Film kao umjetnost (Film als Kunst, 1932.) upozoravao da mehaničko dodavanje realističkog govora osiromašuje likovnu i montažnu izražajnost kadra, dok su Ejzenštejn, Pudovkin i Aleksandrov u svom Manifestu o zvuku (1928.) te kreativni pioniri poput Renéa Claira (Pod krovovima Pariza), Fritza Langa (M, 1931.) i Ernsta Lubitscha dokazali da asinkroni i kontrapunktski zvuk otvara posve nove estetske obzore.
5. Klasično razdoblje Hollywooda, Neorealizam, Novi val i Suvremeni film
Tridesete i četrdesete godine obilježava zlatno doba studijskog sustava u Hollywoodu kojim dominira "Velika petorka" (Big Five: MGM, Paramount, Warner Bros., 20th Century Fox i RKO) te "Mala trojka" (Little Three: Universal, Columbia i United Artists). Razvijaju se klasični žanrovi: vestern (John Ford), mjuzikl, screwball komedija (Frank Capra, Howard Hawks), gangsterski i film noir, a 1941. godine Orson Welles i snimatelj Gregg Toland filmom Građanin Kane revolucioniraju filmsku naraciju, dubinsku oštrinu kadra i dramaturgiju zvuka.
Nakon Drugoga svjetskog rata talijanski neorealizam (Roberto Rossellini, Vittorio De Sica, Luchino Visconti) izvodi kameru na ulice s neprofesionalnim glumcima, dok krajem 1950-ih francuski Novi val (François Truffaut, Jean-Luc Godard, Claude Chabrol, Éric Rohmer, Jacques Rivette), nadahnut politikom autora Andréa Bazina i časopisa Cahiers du cinéma, donosi slobodnu kameru iz ruke, skokoviti rez (jump cut) i modernističku samosvijest. Nastavak pregleda potražite u monografijama Povijest kinematografije u boji, Pregled svjetskog snimateljstva do 2000. godine te u arhivskoj inačici Povijest filma (Izdanje 3).