1. Rani kolorit: Ručno bojanje, šablone (Pathécolor), viriranje i toniranje
Pogrešno je uvjerenje da je nijemi film bio isključivo crno-bijel. Već u prvim godinama kinematografije gledatelji su tražili boju na platnu. U radionicama Georgesa Mélièsa u Parizu stotine radnica finim su kistovima pod povećalom ručno oslikavale svaku pojedinu sličicu 35-milimetarske vrpce (primjerice u Putu na Mjesec, 1902.). Kako bi ubrzala proces za masovnu distribuciju, francuska tvrtka Pathé Frères razvila je 1905. godine mehanizirani postupak bojanja pomoću izrezanih šablona poznat kao Pathécolor (kasnije Pathéchrome), kojim se na svaku kopiju moglo precizno nanijeti do šest različitih anilinskih boja.
Istodobno su u nijemom razdoblju više od 80 posto filmova činile kopije obrađene kemijskim postupcima toniranja (bojanja srebrnog taloga u tamnim dijelovima slike) i viriranja (uranjanja cijele emulzije u kupku s bojilom). Pritom se uspostavio jasan dramaturški kod boja: plava je označavala noć i mjesečinu, jantarna ili žuta unutarnji prostor osvijetljen svijećama i suncem, crvena požar, bitku ili strast, a zelena prirodu ili tajanstvenu atmosferu.
2. Aditivni i subtraktivni dvobojni sustavi: Kinemacolor i rani Technicolor
Prvi uspješni prirodni fotografski sustav boje na filmu bio je aditivni dvobojni postupak Kinemacolor, koji su u Engleskoj 1906.-1908. razvili George Albert Smith i Charles Urban. Kamera i projektor snimali su i projicirali crno-bijelu pankromatsku vrpcu dvostrukom brzinom (32 sličice u sekundi) kroz rotirajući crveno-zeleni filtar.
Budući da su aditivni sustavi zahtijevali posebne projektore u kinima, konačnu pobjedu odnijeli su subtraktivni procesi u kojima je boja već ugrađena u samu filmsku kopiju. Godine 1915. američki inženjeri Herbert Kalmus, Daniel Comstock i W. Burton Wescott osnivaju u Bostonu tvrtku Technicolor Motion Picture Corporation (čije ime odaje počast njihovu matičnom fakultetu MIT - Massachusetts Institute of Technology). Njihov Sustav II (1922., film The Toll of the Sea) i Sustav III (1928., s postupkom imbibicije, tj. prijenosa bojila s matrica na primateljsku vrpcu, korišten u filmu Crni pirat s Douglasom Fairbanksom) predstavljali su vrhunac dvobojnog kolora.
3. Priča o trobojnom Technicoloru (Sustav IV, 1932. - 1955.)
Prava revolucija nastupa 1932. godine kada Herbert Kalmus i njegov tim konstruiraju znamenitu trostruku kameru Three-Strip Technicolor (Sustav IV). Iza objektiva kamere nalazila se prizma sa zlatnim polupropusnim zrcalom (beam splitter) koja je svjetlost dijelila na tri zasebne crno-bijele vrpce: jednu osjetljivu na zelenu svjetlost te "bipack" par vrpci osjetljivih na plavu i crvenu svjetlost.
4. Počeci Agfacolora u Njemačkoj i pojava jednoslojnog Eastmancolora
Dok je američki Technicolor zahtijevao glomaznu kameru s tri vrpce, europski kemičari tražili su način da sva tri sloja osjetljiva na osnovne boje (žuti, purpurni i modrozeleni - cyan, magenta, yellow) smjeste na jednu jedinu filmsku vrpcu (monopack). Taj su podvig ostvarili stručnjaci njemačke tvrtke Agfa u Wolfenu 1936.-1939. godine razvojem negativ-pozitiv procesa Agfacolor Neu (cjelovečernji igrani filmovi Žena mojih snova, 1941. i Barun Münchhausen, 1943.).
Nakon Drugoga svjetskog rata patenti Agfacolora postali su temelj za sovjetski Sovcolor, čehoslovački Gevacolor, te konačno 1950. godine za američki Eastmancolor tvrtke Kodak. Budući da se Eastmancolor mogao snimati u svakoj standardnoj 35-milimetarskoj kameri, tijekom pedesetih i šezdesetih godina boja postaje standardom svjetske kinematografije, a veliki snimatelji poput Vittorija Storara, Svena Nykvista i Nestora Almendrosa pretvaraju kolor u temeljno dramaturško izražajno sredstvo.
5. Od kemijskog laboratorija do digitalne kolor korekcije (DI)
Krajem 20. stoljeća, filmom Tko je ovdje lud? (O Brother, Where Art Thou?, 2000., braća Coen i snimatelj Roger Deakins), započinje era cjelovitog digitalnog intermedijata (Digital Intermediate - DI) i digitalnog koloriranja (color grading), koja suvremenim snimateljima i redateljima pruža potpunu kontrolu nad tonovima, zasićenjem i kontrastom svakog pojedinog dijela filmske slike. Povezana poglavlja pročitajte u studijama Izražavanje kamerom: Svjetlo i boja u filmu te Pregled svjetskog snimateljstva do 2000. godine.